Miji Džaji
često pustoš vidiš na zadnjoj stanici
u razrokoj zvijezdi varku putokaza
i stog pružaš ruke u strašnoj panici
nagnut tijelom smrtnim nad raljama jaza
al svejedno kušaš na goleti duha
sazdat dvorac divan da nadraste vrijeme
al za eho neba čula su ti gluha
pa uzalud pada sve neplodno sjeme
u stostrukom sebi kako ćeš se snaći
žedan sebe sama drugim se napajaš
dozivaš se gnjevom da se možeš naći
u snima se samo sa zvijezdama spajaš
dubinom ti prijete i najplića mora
dok se tješiš bajkom iza sedam góra
Post je objavljen 10.08.2010. u 13:48 sati.