Pregled posta

"Ostavio je trag nenametljive dobrote"

U najnovijem broju (lipanj, 2010.) splitskog teološkog časopisa Crkva u svijetu prof. dr. Nikola Bižaca ispisuje nekrolog nedavno preminulom Uskopljaninu prof. dr. Anti Šariću. Iz ovog nadahnutog teksta prenosimo nekoliko ulomaka:

Uz poznate nam temeljne načine grupiranja, ljude je zacijelo moguće razvrstati i sukladno kriteriju njihova odnosa prema javnom nastupu. Neki jednostavno vole “svjetla pozornice”, vole javno predočavati i tumačiti sebe, svoje nazore i svoj rad, dok drugi žive i djeluju više ili manje povučeno. Antu Šarića treba nesumnjivo ubrojiti u ove potonje. Čitavoga svojeg života zaista je dozirao nastupe u javnosti: samo onoliko koliko je bilo potrebno ili čak nužno i ni trunka više. Pritom se nije previše obazirao na cinički realizam danas tako često ponavljane uzrečice
da “onaj koji nije prisutan u medijima, zapravo kao da ne postoji”. Bio je podosta sumnjičav prema svakoj naglašenoj sklonosti da se bude što je više moguće javno slušan i gledan, a posebice da se u medijskoj javnosti bude što više prisutan sa svojom vlastitom pričom pa makar ona bila – kao što se to često događa – prikrivena
temama od općeg interesa. Slutio je u tome klizak teren koji ljude, pa i one iz krugova crkvene elite, veoma često dovodi do življenja na nekoliko razina, odnosno do neautentičnosti. A on se zaista cijelog svog života trudio biti autentičan, živjeti samo na jednoj razini, na razini svojih dubinskih uvjerenja. Tragati za autentičnošću, biti autentičan, trajno i svojski nastojati oko ostvarenja samo onih vrijednosti i ideja koje se cijeni i u koje se
uistinu vjeruje, bila je crvena nit koja povezuje sva razdoblja života ovog nedavno preminulog profesora Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu.
(...) težište njegova života valja tražiti u teologiji, i to ponajprije u njegovoj velikoj zaljubljenosti u zvanje i poslanje
teologa u Crkvi, a posebice profesora teologije. Svoje najbolje energije i ideje, svoj veliki, ali suzdržano očitovani entuzijazam poklonio je teološkom promišljanju Božje Riječi, odnosno teološkoj formaciji budućih svećenika. Iako je slovio kao zahtjevan profesor, Šarić je zbog uistinu dobrog poznavanja teologije, zbog uvjerljivosti svojeg izlaganja i profesionalne korektnosti bio veoma cijenjen od onih, a ima ih uistinu znatan broj, kojima je tijekom prošlih desetljeća otvarao teološke obzore i u koje je unosio ljubav prema teologiji kao pretpostavci svakog imalo vrjednijeg i trajnijeg pastoralnog pothvata.(...)
Anto je – to vrlo dobro znam – jednostavno bio oduševljen Koncilom. To je bila jedna od njegovih privilegiranih teoloških tema. Stoga je od njega bila daleko svaka pomisao o nekakvoj “reformi saborskih reforma” kako to u ovom zaista kompliciranom crkvenom trenutku neki Drugomu vatikanskom neskloni ambijenti zagovaraju i najavljuju, htijući, po svemu sudeći, time dokinuti neporecive i danas toliko potrebne inovativne naboje saborske teologije.
Druga velika tema Antina života, koju svakako valja spomenuti, bila je njegovo trajno nastojanje oko očuvanja kulturnoga i nacionalnog identiteta Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ne vezujući se izričito ni uz jednu formaciju stranačkog spektra, Anto je, koliko mu je to dopuštao kontekst u kojem je živio, ulagao dosta truda
kako bi se za budućnost sačuvala povijesna memorija bosanskih Hrvata, njihov ponos zbog vlastitog prinosa ukupnoj hrvatskoj kulturi ali i prepoznatljivi stvaralački kontinuitet hrvatskoga kulturnog subjekta u Bosni. Ozbiljnost Šarićeva angažmana na tim temama najbolje je došla do izražaja njegovim sudjelovanjem u radu
Matice hrvatske od njezine ponovne uspostave u Sarajevu (1996.), a posebice u neposrednom uređivanju Matičina tromjesečnog časopisa Hrvatska misao, i to u svojstvu odgovornog, a dijelom i glavnog urednika.
Istina, Šarićev stil teološkog razmišljanja, posebno njegovi ekleziološki pogledi nadahnuti duhom Sabora i utemeljeni na suodgovornosti, njegov način djelovanja unutar akademskih struktura nošen zahtjevom za transparentnošću pa i njegovo kulturno pregalaštvo išli su ponekad protiv struje. Konformizam i lagani kompromis nisu mu bili jača strana. No iza toga je stajala zapravo njegova upravo genetska potreba da bude dosljedan, da
u komunikaciji s drugima posvjedoči uvijek i samo ono u što je uistinu vjerovao i što je držao da je bitno, evanđeoski autentično i nacionalno probitačno. Trudio se prakticirati konstruktivnu kritičnost, koju je shvaćao kao oblik ljubavi. Takvim smo ga poznavali i mi na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu koji smo s njim surađivali čitav niz godina u različitim prigodama i projektima. Žalimo iskreno za njim! Časopis Crkva
u svijetu s njime je izgubio jednog od svojih vrsnih autora, ali i pouzdanog člana svojeg uredničkog vijeća. Umro je neočekivano prerano, na vrhuncu svoje duhovne i intelektualne zrelosti, u trenutku kada se je nalazio pred sintezom svojih dosadašnjih istraživanja. On je zaista namjeravao još puno toga napraviti, toliko započetih ideja domisliti i privesti završnici. No unatoč tome, na temelju onog što je u životu ostvario, držimo da je njegov život
bio jedna plodna ljudska egzistencija u službi Kraljevstva Božjeg,koja je ostavila puno dubokih duhovnih i teoloških tragova, tragova nenametljive dobrote u životima mnogih ljudi s kojima i za koje je živio.


Post je objavljen 10.08.2010. u 10:30 sati.