Odlazim na GP Erdut, pa se vraćam uz željezničku stanicu i besprijekorno ravnom cestom malo na zapad, prema Dalju, pa se spuštajući uz Dunav, kroz Lovas i potom Borovo vraćam Vukovaru. Danas je na toj cesti jedina prepreka beskrajna kolona svatova... lijepo je znati da život ide dalje - nekim budalama vrijeme kao da je stalo u ranim devedesetima.
Naravno, zastajem uz Križ, kroz kišicu promatrajući vodotoranj koji se nazire odavde...
Možeš li vjerovati bolesniku; kada sam se spremao na ovo putovanje, pomislio sam kako bi bila dobra ideja preplivati Dunav, ovdje, u Vukovaru! Dok sam ga gledao u ovo prohladno, kišno, tmurno poslijepodne, kako se vrtloži ovako taman i pust osjetio sam se tako malen i slab - gotovo da sam mogao vizualizirati kako usred rijeke činim jedan tihi "bljuć" i nestajem, roneći prema Crnom moru...
Post je objavljen 25.07.2010. u 16:55 sati.