I to je gotovo! Vratili smo se.
Ukupno oko 250km i sveukupno 16 sati vožnje u oba smjera sa stankama. Na početku vožnje nisam preuveličavao ovaj put jer nisam znao što me čeka, sada na kraju opet umanjujem težinu puta jer pomalo zaboravljam bolove trtice i gležnjeva koji su u spd cipelama nekako nastradali. (Možda su cleat-ovi bili krivo postavljeni, budemo to proanalizirali.)
Plan je bio krenuti oko 2h u noći, no onda je još padala kiša. I nakon još malo drijemanja dogovorili smo sms-ovima polazak u 3h. No moja brzina, tj. sporost pripremanja nije ni ovaj puta iznenadila pa smo krenuli oko 03,45h. Za dio kašnjenja je bila kriva i prednja led lampa koja baš sada više ne radi. Nakon pol sata beskorisnih mudrovanja uzeo sam neku slabu lampu, čisto da bude sve legalno, ak ne već osvjetljeno. Ogromna sreća je da je kolega Dragon upravo isprobavao svoj novi 73-led reflektor koji je to zbilja i bio.
Cijelim putem nas je pratila gusta magla i mokra cesta puna odrona pijeska. Bila je zbilja jako nevrijeme prošlih sati. Tog časa je bila najnovija informacija da su naša prethodnica - pješaci u Mariju Bistricu dan prije na pola puta bili toliko obilno pokisli i nastradali da su zvali našeg domaćeg autoprijevoznika da ih pronađe u zagorskim brdima i odpela do smještaja u Bistrici. Komentiranje događaja nam je malo skratilo vrijeme dok smo se probijali do Kamenitovca. Od samog objekta Kamenitovac smo se spustili neuobičajeno blatnjavim šumskim putem do asfalta i dalje do Novoseljana i prema Gudovcu. Bjelovar nam je bio bočno. Jedno promašeno križanje i produljili smo si put za nekih 10km, ali nema veze :), još smo bili odmoreni. Ipak Vivax hakirana navigacija nam pomogla probiti put do Gudovca. Zbog štednje baterije tu je bila ugašena ova korisna stvarčica (zapravo izgleda da je korisna samo dok je upaljena, ugašena je bila beskorisna prilicno :) ).
Ideja je bila izaci u Haganju pa po magistrali nastaviti do Cugovca i do Vrbovca. No mi smo malo improvizirali pa smo pokusali skratiti put. Tako smo nakon Prgomelja malo sfulali jedno krizanje i "začas" smo bili u Novoj Kapeli birali da li da idemo za Haganj ili napravimo još jedan prečac. Iskusni vođa je odredio da ćemo slijediti nos, znači pravo - prečacem. Na izlasku iz Nove Kapele odjedno nas iznenadio makadam i brda ko u našoj bilogori. Izašli smo u Starom Glogu, a onda opet avantura preko paintball terena do magistrale. Na magistralu smo izašli blatni i izmoreni i mislili si da ovo izgleda nije bio put koji su opisali prethodni hodočasnici. No bili smo na kilometar od Cugovca i eto ipak smo bliže cilju.
U Cugovcu nas opet zaustavila poznata započeta grana autoceste prema Koprivnici ili tak nekaj. Čavli ostali od šalovanja daski prilikom betoniranja tog ogromnog nadvožnjaka su bili posipani po cesti i Marija je nagazila jedan. Iskustvo je progovorilo iz Dragona koji nam je objasnio da je prvi kotač bicikla nadignuo čavel i onda je drugi kotač doživio penetraciju čavla. Sva sreća da je to bila Continental TravelContact guma napumpana na 5bara. Treba puno vremena za to skinuti, a jos više za napumpati na barem 3 bara. Krpanje je najmanji problem. No barem smo se odmorili u hladovini nadvožnjaka okruženi bujicama vode koje su jurile sa svake strane ceste i nadgledani od zaštitara koji je čuvao nadvožnjak od mogućih sabotaža.
Od Cugovca do Vrbovca na karti izgleda jednostavno, ali sam počeo opreznije koristiti riječ "blizu" i "odma iza čoška". Iz Vrbovca smo skrenuli prema Rakovcu i dalje prema Svetom Ivanu Zelini. Ugodna vožnja po ravnici gdje žive uglavnom poljoprivrednici. Prošli smo iznad autoputa i mislim da mi je to prvi puta u životu :).
Vrijeme je do ovuda bilo još uvijek vlažno i maglovito, asfalt mokar, a grabe oko asfalta pune vodom. Pripremala se kiša pa smo ozbiljno putem gledali gdje se budemo sakrili kad započne ono pravo. Kiša je zapravo i počela padati ali budući da je iskustvo opet progovorilo kroz Dragona nastavili smo kroz kišicu dalje. Naime automobili koji su nadolazili iz suprotnog smjera nisu bili mokri, pa je očito kiša išla za nama, a ne prema nama.
Sela nakon Svetog Ivana Zeline (Pretoki, Črečan, Orešje) su bili nešto ipak malo previše za naše iskustvo. Asfaltirani putovi širine jednog Fiata Fiće (može i ovaj novi model) i sve kroz nekakva polja i kuće i zbilja svi nekakvi uski putevi a nisu jednosmjerni. Valjda se tu voze većinom biciklima.
Od Črečana, Donjeg Orešja prema Gornjem Orešju smo osjetili promjene nadmorske visine. Stalni usponi kroz šume, kamenolome, sela. Po karti smo bili nadomak Marije Bistrice. Dvadesetak km zračne udaljenosti. No prava zabava je tek počela, samo mi to još onda nismo znali. U Gornjem Orešju sam obećao svima da ovakvih uspona valjda više nebu, i da smo sada zbilja blizu Marije Bistrice. No, brus. Do Prepolna, pa do Žitomira smo skoro ispustili dušicu, a na karti ima još kojih 10km zračne linije. Recimo da nam je za tih zadnjih dvadeset kilometara trebalo dva sata minimalno. A nismo baš previše kampirali putem, davali smo sve od sebe. Sveta Misa u Mariji Bistrici je trebala započeti u 11h, a mi smo u to vrijeme bili duboko zaglibili u tima brdima nakon Žitomira. Stalno vijugavi spust pa uspon. I nakon pol sata vožnje vidiš golim okom malo dalje brdo gdje si bio davno prije. Nevjerojatna sreća je bila da je vrijeme sredinom kolovoza bilo ovako hladno, jer inače po kolovoškoj vrućini ne bismo ni pješke savladali ova brda. Voda iz mjehova na leđima je bila pri kraju.
Ja sam svako malo imao fatamorgane i čuo iz sljedećeg brda zvuk razglasa i propovijed. No svaki puta je bilo iduće brdo i iduće i nikad kraja.
Točno u 12h, pozdravljeni veselim podnevnim zvonom, mi smo ujahali u stražnje parkiralište kod otvorene Crkve u Mariji Bistrici ispod Kalvarije. Upravo je završavala propovijed. Odmah smo bili primjećeni. Djelomično zbog tri kričave plavo-crne biciklističke majice TREK Discovery, a djelomično jer većina mladih tijekom propovijedi gleda više na sve strane i otraga nego naprijed.
Gotovo svi hodočasnici iz P. Sesveta su nas promatrali ispod oka i zbilja razmišljali o stanju naše zdrave pameti.
I nakon završene Svete mise, i svega što već hodočašće ljudima podrazumijeva, došlo je vrijeme za povratak naših suseljana autobusima. Lijepo smo ih ispratili, odbili ponudu (iz kurtoazije, jer mjesta u busevima ionako ne bi bilo i za nas i bicikle, a i bili smo bez love) da nas povezu. I nakon toga odosmo ubit oko na dva sata. Klupe ispod šumice na Kalvariji su bile slobodne, ali ubrzo smo im svima taj status promijenili.
Najbrižniji se prvi probudio, a najbezbrižnijeg smo morali pet minuta granom mučiti da se konačno probudi, i osvjesti o ozbiljnosti situacije. Naime, slijedi POVRATAK.
Post je objavljen 09.08.2010. u 18:47 sati.