Nekako kao da im poslužim kao neki katalizator,pročistač koji ih podigne na višu razinu,nauči ih i onda kad pomisle da su spremne odluče otić.Ali nažalost kad odu od mene samo se neko vrijeme zadrže na tom nivou,malo stagniraju i onda opet potonu u svoju kaljužu u kojoj su i bili.Zato jer pomisle:''pa ja sam to i prije znala,sve sam to shvaćala,samo nisam obraćala pažnju i eto on mi je pomoga da to osvjestim i to sam prava ja''.E ali tu je varka,jer samo ja u njihovom životu stvaram od njih takvu veličinu i kad se odmetnu od mene padnu i iznenade se.Neko vrijeme same sebe lažu da to nije istina ali vrijeme prolazi htjeli to mi ili ne i samo u nekim bljeskovima sjećanja povremeno osjete onu razinu koju su imale kad su bile sa mnom.Najbolnije im je kad me povremeno sretnu,e onda ih pljusne sjećanje kako im je ustvari bilo i kako su bile pažene,mažene,voljene,podržavane,poticane...ali tad je kasno.Varaju sebe kad im tu i tamo padnem na pamet da to nije bilo baš tako ali svakome njegov um daje opravdanja i potvrde onoga šta želimo od samih sebe ćuti.A u dubini sebe jako dobro znaju da je baš bilo tako i pogotovo kad se uživo vidimo više nema laganja sebi da to nije to.I tako nastavljaju svoje jadne male nerazvijene živote u kojima ih polako rutina usmrćuje i gdje su duhom već umrli ili su na umoru a ja nastavljam graditi i prosvjetljivati neke nove koje će opet ponovit isto i sve dok se ne pojavi ona prava stvorena za mene.Ali ispunjenje je kad znam da sam barem na trenutak nekome uljepša i otvorija dimenzije u kojoj su spoznali kako život može bit lip,drugačiji,ispunjen,kreativan,lucidan,inovativan i kad im makar u konačnom suočavanju sa samim sobom to ostane urezano u sjećanju da takav život ipak postoji.
Post je objavljen 09.08.2010. u 18:16 sati.