Kroz sparnu vrelinu popodneva pentram se do spilje, tražeći malo hlada - no špilja je velika ali plitka; ne može se pobjeći u hladovitost vječnog mraka srca planine. Svejedno, danas me čeka još lijep komad puta, valja mi poći dalje.
Popodnevna sparina je tolika da je majica na meni već suha - skidam je i dalje vozim samo u prsluku (mislim; i u hlačicama :-), dok me vjetar hladi... osjećam se kao da sam u filmu Easy Rider!
Post je objavljen 23.07.2010. u 16:15 sati.