Marketing
20 Poglavlje - I Did My Time, And I Want Out!
Sve je bilo crno, iako se nejasno sjećala nekih šljaštećih svjetala neposredno prije te tame. Osjećala se čudno, nije znala da li je budna ili sanja, a imala je i neki čudan osjećaj… u glavi, u tijelu… kao da je nešto izvana pritiska prema unutra i u isto vrijeme želi izaći napolje. I bilo joj je hladno… jako hladno.
Da li je sanjala nešto? Kada je uopće zaspala? Zar nisu već trebali biti u Engleskoj, Eliza bi je probudila da su…
Otvorila je oči tako jako da su je zaboljele. Očne jabučice kao da su htjele iskočiti, i mozak joj još uvjek nije radio pravom brzinom, ali sada je bar znala da je budna.
Eliza.
Pokušala se natjerati da se pridigne, no mišići ju nikako nisu slušali. Pramen kose joj je pao na lice; u isto vrijeme ga je pokušala skloniti i ustati, no samo je završila na podu. Osjećala se kao da ju je ogroman teret pritiskao i tjerao da ostane dolje, na podu.
Dovraga!
Udahnula je duboko i pokušala se smiriti. Sjetila se nekog priručnika o pravilnom disanju sa tečajeva aerobika koje je njena mama željela pohađati, no nikada se nije baš potrudila da joj to postane stalna zanimacija.
Udahni duboko, kroz nos… zapim zadrži zrak dvije sekunde, pa ga ispusti polako na usta…
Nakon desetog izdaha osjetila je kako joj se mozak razbistrava. Nakon petnaestog osjetila je snagu kako joj se vraća u udove. Nakon dvadesetog otvorila je oči, i spremno se podigla, prvo na laktove, zatim dlanove, a onda se posve uspravila, usput osjetivši kao da joj se ogroman teret skinuo sa pleća.
Pogledavši malo bolje, shvatila je da je bila prekrivena nekim teškim drvetom i drugim materijalom. Osvrnula se oko sebe; okolo je bio haos. Tamo gdje su nekada bila sjedala, sada su zjapile rupe, a okolo nje sve je bilo u kaosu. Drvo, koža, torbe, odjeća, posteljina… jednom riječju, nered.
Prozor je bio razbijen, i stakla je bilo posvuda po podu. Morat će paziti da se ne posiječe. Sad je shvatala zašto joj je toliko hladno. Pogledavši bolje, primjetila je da je staklo razbijeno tačno po sredini, kao da je netko nešto izbacio direktno kroz prozor. Bilo je mračno – čista, gola noć.
Ustala je polako, osjećajući vrtoglavicu i generalnu slabost u mišićima, ali nije htjela stati. Znala je da mišićima treba vremena da dođu sebi, i da će uskoro biti u redu.
Polako se natjerala da se pomjeri, i nesigurno je zakoračila prema prozoru. Jedan korak, drugi, treći… stigla je do prozora. Prsti su joj drhtali dok ih je polako primicala krhotinama koje su visile dok ih je vjetar izvana nosio.
Neugodan osjećaj u dnu stomaka se sve više pojačavao, a ona nije znala šta mu je uzrok. Duboko je udahnula i malčice se nagela kroz prozor da bi vidjela gdje je.
Trenutak prije nego što će ugledati užasan prizor, shvatila je da je svuda okolo tišina. Trnci koji su se proširili njenim tijelom su je upozorili da nešto nije u redu, ali šteta je već bila počinjena – pogled je već bio bačen.
Prvo što je primjetila bila je Sashina glava. Bila je bijela, samrtno bijela čak i uz snijeg oko njega. Vidjela je njegov vrat, užasno natečen – očigledno slomljen. Vidjela je njegovo tijelo, tako impozantno samo prije nekoliko sati, a sada posve izlomljeno.
Vidjela je kost koja je virila iz njegove desne potkoljenice, vidjela ju je jer je bila u kontrastu sa njegovom crnom pelerinom. Čak i u tami noći, vidjela je modrice koje kao da su vrištale na nju, vrištale da budu primjećene.
Vidjela je njegovo lice, slomljeni nos, krvave usne, i oči… otvorene oči, daleke, prazne, ugašene, tako neljduske i crne, nemoguće crne. Sve ono ljudsko što je bilo u njima, sada je nestalo, i Smrt je iznijela ono najgore na površinu
I krv.. oh Bože, toliko je krvi bilo! Svugdje okolo, svugdje, oko njegove demonski izobličene glave, u udubini ispod nosa, iz usta… svuda krv, krv i samo krv, crna u noći, a znala je da nije, da je crvena, da je strašna, da je konačna, da…
„Ah!“
Osjetila je bol, ali nije se sjećala kada je kriknula. Nije to bio jak krik, nego prigušen, nestvaran, i nestao je onako brzo kako je i nastao. Obazrela se oko sebe, i dalje zbunjena, pokušavajući odrediti porijeklo boli.
Šaka. Bila je to njena šaka, šaka koja je nesvjesno stegnula prozorski ram, pun krhotina stakla koje su joj se zabole u nježnu kožu dlanova i sada je krv, ona ista krv koja je istekla iz Sashe i označila kraj njegovog života, tekla i iz nje.
Možda ću umrijeti?
Gledala je u crvenu supstancu koja joj se slivala niz ruku i nestajala negdje ispod poderanog rukava. Međutim, i dalje ju je osjetila. Osjetila je krv na podlaktici, osjetila je kako polako ali sigurno napreduje prema dole, dole, dole…
„Nije bitno May… ja svejedno moram umrijeti..“
Osvrnula se prestrašeno jer je čula glas svoje prijateljice kraj sebe. Istog trena, shvatila je kako to samo umišlja, jer ničega i nikoga nije bilo iza nje. Bila je sama, u rasturenom kupeu, a ruka joj je i dalje krvarila.
Um joj je otupio. Sasha joj se već činio kao dalek pojam, iako joj se slika njegovog lica urezala u mozak za sva vremena. Gledala je u krv kako kaplje.. i kaplje… i kaplje…
Eliza.
Elizu su odveli, i ne znam gdje je… moram vidjeti gdje sam. Moram vidjeti da li je još netko tu.
Odmakla se od prozora, momentalno zaboravivši na krv i na bol, i izašla iz kupea, samo da bi naišla na još veći kaos.
Kupei su bili isprevrtani napolje, stakla su bila razbijena, i svuda su se nalazile krhotine stakala, komadi drveta, odjeća, i mnoštvo drugih stvari. Svuda okolo su se nalazili znaci uništenja i kaosa od kojih joj se vrtilo u glavi. Izgledalo je kao da je netko bacio bombu na voz, međutim May je znala da su u pitanju ipak bile samo čarolije.
Osvrnula se oko sebe, pokušavajući se orjentirati, i tada ju je ugledala.
Ljudska noga.
Zatim ruka.
Osvrnula se lijevo, pokušavajući skloniti pogled sa tog užasnog prizora – još jedna ruka.
Trup. Kosa. Krv.
Svuda okolo, ljudska tijela, lišena života zauvijek.
Mrtvačka tišina se činila sve većom i većom, a kaos u njenom stomaku se sve više povećavao. Osjetila je da je obuzima napad panike, ruke su joj se počele tresti, i odjednom nije mogla disati.
Smiri se May, dovraga!
Svaki udisaj je bio plići nego prethodni; nije bilo dovoljno zraka u njenim plućima. Znala je da se to zove hiperventiliranje, ali nije si mogla pomoći.
Sljedećeg trenutka noge su je izdale i srušila se na pod, instinktivno držeći ruku na srcu. Udisala je i izdisala plitko, i u glavi joj je počelo sijevati. Osjetila je da gubi kisik koji joj je neophodan da nastavi živjeti.
Smiri se Mayorie! Polako udahni.. oh… izdahni… hajde, još malo… udahni… izdahni…
Ništa nije ni čula ni vidjela dok se pokušavala usredotočiti na svoje disanje. Njen um je igrao igrice, prikazujući joj scene iz života, i čineći sve oko nje nestvarnim. Okvir od vrata od kupea se počeo približavati i odaljavati, a staklo na koje se naslonila počelo je drhtati.
Svjetlost koja se odjednom pojavila nije joj pomogla da razluči da li je u pitanju stvarnost ili san. Okrenula je glavu lijevo ali ništa nije vidjela – oči su joj bile zamagljene. Onaj užasni osjećaj gušenja ju je obavio potpuno, i zatvorila je oči čvrsto pritišćući ruku na srce, kao da će joj to pomoći.
Molim te May, diši… molim te… ne možeš sad prestati. Ne možeš…
Dah joj je bivao sve kraći, i više se nije mogao nazvati disanjem. Užurbanost je ustupila mjesto otupjelosti, užasnijoj nego bilo što drugo.
May, pomoć je na putu, još samo malo izdrži…
Same laži. Bezrazložna nada, odgovor njenog uma na bezizlaznu situaciju. Okolo je čula zvuke, ali znala je da to nije stvarno. Nikoga nije bilo, bila je sama u tom Vlaku Smrti, sama u hladnoći i tami, i ništa nije mogla promjeniti.
Nije još kraj… ne želim vjerovati u to.
Oči su joj se širom otvorile i prestala je disati u trenutku kada su je obgrlile tople ruke, ali ona ih više nije osjećala. Gotovo je.
Svačiji život je sjeban. Ne postoji niti jedna osoba na ovom svijetu koja nema probleme, probleme koji se možda vama ne čine bitnim, ali toj osobi ti problemi su cijeli svijet. Ne postoji niti jedna osoba na ovom svijetu koja zbog problema ponekad ne poželi da je netko drugi.
Eh, moj život je sjeban na kvadrat. Da oprostite na izražavanju.
Znala sam da nešto ovakvo predstoji. U zadnjih godinu dana, niti jedan jedini put nisam imala normalan dan u životu. Ne. Svaki prokleti dan mi je bio ispunjen ili direktno dramom, ili indirektnim razmišljanjem o istoj. Ljubavni problemi, činjenica da me progoni netko za koga sam mislila da me voli, a zatim sam shvatila da je ustvari hladnokrvni ubojica, nakon što sam se zapravo prisjetila da postoji jer su mi roditelji izbrisali pamćenje, zatim preseljenje u Englesku, zatim činjenica da sam više puta skoro poginula, što još? Oh, da! Još jedna činjenica – oko devedeset posto ljudi koje znam me mrze iz nekog razloga, nisam razgovarala sa roditeljima već duže vrijeme i ja mislim da je to otprilike sve.
Oh, da. Ne smijem zaboraviti najnoviji razvoj događaja.
Iz vlaka za Englesku su me otele Smrtonoše Stri… Lorda Voldemorta, uz to ne znam da li je May živa ili mrtva. Prije toga, pročitala sam pismo od Karoline u kojem mi je indirektno najavila veoma bolnu osvetu i na kraju smrt, i pismo od Amelie koja mi je teatralno saopštila da moram umrijeti. Pri tome, ne znam gdje se nalazim, ne znam koji je dan, i uz to sam upravo saznala zašto su me oteli. Saznala sam još par stvari, uglavnom od dviju osoba koje idu sa mnom u školu – jedna je Tomova kćer, a druga me pokušala ubiti. Obje su Smrtonoše po izboru.
I tako sam stajala nasred te proklete crne sobe u kojoj su svjetla svijeća bila prigušena tako da izdužuju sjene i čine ju još jezivijom nego što jeste sa glavom koja će uskoro eksplodirati, u istoj odjeći od jučer, pred četvero ljudi za koje nikad nisam očekivala da će biti u istoj sobi, od kojih bi me dvoje rado ubilo, a ja bih ubila drugo dvoje, od kojih je dvoje tvrdilo da me vole pa me ostavilo, jedno me skoro ubilo, a jedno me otelo i ne planira me vraćati dok ne ispunim ono što se od mene traži.
A pored svega… On je tu.
„Shvataš li šta moraš uraditi, Liza?“
Tomov glas je presjekao dugotrajnu tišinu koje nisam ni bila svjesna do trenutka kada je narušena. Također me trgnuo iz mojih misli, što je možda pozitivna stvar, jer su mi se slike i riječi vrtile po glavi tolikom brzinom da mi se zavrtilo.
Podigla sam pogled prema njegovoj stolici, postavljenom kao prokleti tron na sredinu prostorije. Zastori su bili navučeni, stoga nisam znala je li dan ili noć, ali znala sam da mi je bilo jako hladno. Zato sam vjerovatno drhtala.
Ustvari ne. Nisam zato drhtala.
Prije nego što sam uspjela da se zaustavim, zvuk se formirao u mojim glasnim žicama i salve smijeha su prokuljale napolje. Instinktivno sam se savila u struku, osjećajući neodoljiv napad histeričnog smijeha, za koji sam itekako imala razloga.
Moj pomalo zlokoban smijeh je odzvanjao u dvorani, odbijao se od zidove i vraćao se stostruko jači, i činilo se da, kako vrijeme prolazi, on sve više jača. Sad su mi već suze počinjale teći, a i stomak me poprilično bolio. Međutim, nisam mogla prestati.
Ponekad, moje tijelo preuzme kontrolu nad mojim umom. Kao naprimjer kada sam bila sa Vla… (bolje je da ne mislim na to sad)… Ili u ovakvim situacijama. Znala sam da je nešto neprimjereno, da moram prestati, a nisam mogla. Stomak me bolio i nisam mogla jasno vidjeti od suza, ali nastavila sam se smijati.
„Ja mislim da ona nije normalna.“
Margaret Riddle je odlučila prokomentarisati moj smijeh, što je učinilo da se ispravim i prestanem se smijati. Skoro potpuno.
Obrisala sam preostale suze iz očiju i okrenula se prema njoj.
Gledala je u mene napola zgađeno, a napola iznenađeno. Zamahnula je onom svojom crvenom kosom koju je maloprije vrtila dok je pričala sa… smiri se Eliza… i nasmiješila se zlobno.
„Slušaj me kučko, zadrži komentare za sebe, jer ne odgovaram za svoje postupke u emotivno labilnom stanju u kakvom sam trenutno. Ustvari, što se tebe tiče ne odgovaram za svoje postupke u bilo kojem stanju. Dosta mi te je.“
Oči su joj iskočile iz duplji ali iznenađeni izraz je brzo zamijenio onaj čistog bijesa. Ruka kojom je stezala štapić se podigla munjevitom brzinom, ali prije no što je išta mogla uraditi, moj divni Striček Tom je ponovno stao u moju odbranu.
„Margaret, prestani.“
To je bilo dovoljno da je ućutka, a ja nisam mogla odoljeti da joj se ne nasmiješim. Znala sam da će me to u nekom trenutku vjerovatno koštati, ali za sada jedino što je mogla uraditi je jače stegnuti štapić. Što je i učinila.
U trenutku kad sam se okrenula prema „tronu“ da se ponovno suočim sa Tomom, učinilo mi se da iskosa na Njegovom licu vidim blagi smiješak. Jedva sam zadržala kontrolu nad mišićima lica, i nagovještaj smiješka sam zamijenila sarkastičnom grimasom.
I dalje tako utiče na mene, poslije svega, i dalje…
„Dakle, da vidimo da li sam ovo dobro shvatila. Ti želiš od mene da ti prevedem neke ploče Aleksandra Makedonskog ili koga već, jer ćeš tako skupiti svu moć svijeta i biti najveći čarobnjak svih vremena, te zavladati svijetom?“
Tom je ustao sa svog trona i napravio par koraka prema meni. Svjetlost svijeća ga još uvijek nije obasjala tako da ga mogu vidjeti, ali obrisi su se sve više nazirali. Zvuk njegovih koraka je bio zlokoban i probudio je u meni nešto… možda strah koji sam do tada jako dobro skrivala sarkazmom?
Nisam si mogla pomoći, i ustuknula sam.
„Ne pravi se glupa, Liza. Znam da si sve shvatila. Vidim da si u šoku, zato ću te pustiti da se odmoriš, a kad se sabereš doći ćeš da razgovaramo nasamo.“
Mahnuo je rukom neodređeno, i Lyssa, koja još uvijek nije ništa rekla, i Margaret su se povukle.
Okrenula sam se da odem, kad sam osjetila nečiju ruku na ramenu.
Kako lažeš, nečiju. Znaš ti dobro čiju Eliza. Samo se uzdrži da se ne nasmiješiš ponovno, kao što si se nasmiješila kad si shvatila da je i On tu.
Nisam se obazirala, samo sam nastavila hodati. U trenutku kad su se velika drvena vrata dvorane otvorila da nas propuste, izmanevrisao je svoju ruku tako da je sada držao moju između svoje ruke i svog srca.
Nema on srca.
Bez ijedne riječi, vodio me kroz prolaze i hodnike. Znala sam da čeka da mu nešto kažem, ali nisam mu htjela pružiti to zadovoljstvo. Zato sam tvrdoglavo ćutala. Ćutala i pokušavala obuzdati srce da ne iskoči iz grudi.
Boljelo me njegovo prisustvo, priznajem. Boljelo je više nego išta na svijetu, biti tako blizu njega, osjećati njegovu toplotu blizu mog tijela, a ne biti u mogućnosti da ga opet dotaknem, da ga osjetim onako kako sam ga osjetila onda…
Sklopila sam oči pokušavajući spriječiti da mi se bilo kakvi dokazi da mi je stalo prospu po licu, i uspjela sam. Samo sam morala držati oči zatvorene, pa sam ga pustila da me vodi. Prije no što sam se mogla posve sabrati stao je, i znala sam da smo došli do sobe. Otvorila sam oči.
Vrijeme je da odigraš svoju ulogu. Ostavi ga tu, onako kako je on tebe ostavio.
Ne gledajući ga još uvijek, pustila sam mu ruku i okrenula se da uđem, iako me srce boljelo pri pomisli da ga više ne mogu dotaknuti. Osjećala sam njegovo prisustvo i toplotu koje je odavalo njegovo tijelo, tijelo koje sam znala napamet, tijelo koje sam voljela više od sebe.
Ruku sam položila na kvaku i trenutak mi je trebao da je napokon otvorim, kada su me iznenadile njegove ruke koje su me privukle k sebi.
Privukao me sebi tako jako da sam osjetila sudar kada su nam se tijela pronašla. Njegove ruke su čvrsto stezale moj struk a njegova glava je počivala na mom ramenu. Uklopili smo se savršeno, kao dva djelića slagalice. Ponovno sam zatvorila oči, zahvalna na tome što sam mu bila okrenuta leđima i što nije mogao vidjeti moj izraz lica.
Nisam si dopustila uživanje, ne; previše mazohistički bi to bilo. Okrenula sam se u njegovom naručju i odgurnula ga.
„Gubi se Vladimire. Odlazi. Moram se spremiti i sabrati za razgovor sa Tomom.“
Svo vrijeme sam gledala negdje u njegova prsa, odlučna da ga ne pogledam u lice. Morala sam tako, jer inače znam da se ne bih mogla kontrolirati. Brzo sam okrenula kvaku i ušla u sobu, zalupivši vrata za sobom.
Nisam se pomakla sa mjesta dok nisam čula njegove korake kako se udaljavaju u nepoznatom pravcu. Tada sam si dopustila da skliznem na pod, niz vrata, i tada sam dopustila suzama da poteku, isto kao i one noći kada me ostavio.
Izdao me, ne jednom, nego dva puta, i to na način na koji nisam mogla ni zamisliti. Izdao me nakon svega što smo prošli, izdao me nakon što mi je rekao da me voli, a sada me izdao na najgori mogući način… Znala sam da žudi za moći, ali da će pogaziti sve ono što smo imali da bi se dokopao samo jednog djelića slave Onoga koji me želi ubiti… ne, ne vjerujem… ne vjerujem…
Suze su tekle i tekle, a vrijeme je prolazilo.
Najgora stvar je to što maloprije, kad me zagrlio, pomislila sam kako mu sve mogu oprostiti i sve zaboraviti samo ako me čvršće stegne… Bože zašto mi to radiš?
Žensko srce je slabo, ali na svu sreću, ja barem vladam svojim razumom.
Ovo je gore nego romani, pomislila sam.
Moj život je kompletno sjeban.
Nisam znala koliko dugo je prošlo, ali nitko nije dolazio po mene, pa sam pretpostavila da imam dovoljno vremena da se sredim. Ustala sam sa poda i obrisala posljednje suze s lica – one prve su se davno osušile.
Pogledala sam po sobi; da je bilo neko drugo vrijeme ili neki drugi trenutak, možda bi mi se i svidjela. Međutim, uzimajući u obzir trenutačnu situaciju, najviše što sam mogla uraditi je biti zahvalna što imam sopstveni krevet i što me nisu bacili u tamnicu za mučenje.
Još.
Zakikotala sam se tmurno, ali to nije potrajalo. Glava me boljela, i oči također, i znala sam da moram razmišljati o svemu što se dogodilo i o svemu što sam prošla, ali nisam željela. Osjećala sam se previše umorno, međutim znala sam da moram i to završiti. Znala sam da neću biti mirna sve dok ne pređem preko svakog detalja razgovora sa Tomom.
Na komodici preko puta kreveta je stajala čaša vode. Nisam znala tko ju je tu ostavio, ali nisam željela riskirati trovanje u slučaju da je to bila Margaret, stoga sam samo produžila i bacila se na postelju. Bila je namještena, što znači da je netko bio ovdje nakon što sam napustila prostoriju sa Margaret. Dobro je znati.
Nigdje nije bilo prozora, ali tanušni povjetarac kao da je izvirao iz zidova ili možda ispod vrata, i polako mi prolazio kroz kosu. Osjećala sam se čudno u tom trenutku, iscrpljena od plača i vruća, topla od emocija a lahor je bio prohladan i neobično mi je prijao. Morala sam se suočiti sa svime, i morala sam to učiniti što prije.
Znala sam da sam budna. Znala sam, ali nisam željela otvoriti oči. To bi značilo da se moram suočiti sa situacijom, a to može čekati. Zato, jednostavno sam se opustila i pokušala zatvorenih očiju primjetiti što sam više stvari mogla.
Prvo, bilo mi je hladno. Jako, jako hladno. Osjećala sam mišiće kako se pokreću i vibriraju u ritmu, a onda sam shvatila da drhtim. Također, vrat me jako bolio, vjerovatno zbog neugodnog položaja u kome sam bila.
Drugo, čula sam korake. Nisam mogla odrediti njihov tačan položaj, ali činilo mi se kao da se između tih koraka i mene nalazi barijera.
Vrata.
Treće, nešto nije bilo u redu. Osjećalo se u zraku, osjećala sam to i u kostima, jednostavno sam to osjećala. No prije nego što sam mogla primjetiti bilo što više, vrata su se sa treskom otvorila; simultano su se otvorile i moje oči.
„Nadam se da si budna.“
Margaret Riddle je mahnula svojom crvenom kosom u istom trenutku kada joj se usnama proširio prezrivi osmijeh. Vrtila je štapićem u ruci i uopćeno izgledala kao da je dobila na lutriji.
„Ja se nadam da nisam. I noćnu moru bih lakše podnijela nego realnost s tobom.“
Obrve su joj se na tren skupile na moju primjedbu, ali arogantni osmijeh joj nije silazio s lica.
„Oh, princezica pokušava biti zanimljiva. E, pa, ne uspijeva ti. Diži se sa tog kreveta, idemo vidjeti Gospodara.“
I te riječi bile su dovoljne da se sjetim svih događaja od prethodnog dana.
Ameliino pismo, Karolinino pismo, zatim napad na vlak, vrištanje i May kako pada…
Podigla sam pogled i susrela se sa zločestim očima Margaret Riddle.
„Što se dogodilo sinoć? Gdje sam, i zašto sam tu? Je li Tom ovdje?“ Upitala sam ju skoro bez daha, sada kada samo se mogla prisjetiti dijelova prošle večeri.
Nije mi ništa odgovorila, samo me grubo povukla sa kreveta i prisilila me da ju slijedim kroz vrata. Nisam se bunila, jer sam znala da što prije sve počne, to će prije i završiti, a zaista sam željela odgovore na mnoga pitanja koja su mi se motala po glavi.
Nebitno, Eliza... nebitno... Pređi na stvar.
Premotala sam nebitne detalje u glavi, poput vrata, Lysse koja nas je unutra čekala i još nekoga u sjeni, i prebacila se na dio kad sam ga vidjela...
„Striček Tom...“ mislim da sam prošaputala, ali nisam bila sigurna. Nisam ga prepoznala odmah, jer izmijenio se od vremena kada je bio moj lijepi, visoki crni Striček Tom, osoba koju sam voljela skoro više od roditelja jer je uvjek bio tu za mene.
Sada je bio... drugačiji.
Nisam mogla shvatiti što je to drugačije na njemu, u njegovom načinu ophođenja i u govoru, u izgledu i u hodu. Nisam znala što je, ali znala sam da nešto nije u redu, otprilike onako kako nagonski znate da u slagalici jedan dio nije na svome mjestu, čini se kao da se uklapa ali se ustvari ne uklapa i ta iluzija vas smeta, ali ga ipak ostavljate na mjestu u nadi da ste pogriješili, iako dobro znate da niste.
Ponekad nam je potrebno da se zavaravamo nečim da bismo izgurali mučenje koje znamo da predstoji.
„Zdravo Liza. Dugo se nismo vidjeli.“
Susrela sam mu pogled kada je to rekao, i trnci su me prošli jer sam shvatila da može vidjeti šta ja mislim. Čitala sam o Legilimenciji i Oklumenciji ali nisam bila baš veliki stručnjak – otac me pomalo podučavao. No ovoga puta, nisam se ni trudila sakriti sjećanja, nego sam pustila da emocije govore umjesto mene, i nisam znala govorim li na glas, ili možda su to samo misli u mojoj glavi...
Sjećaš li se, striček Tom? Sjećaš li se dana kada si me vodio na snijeg, kada si mi govorio da sam tvoja mala Liza i da me ništa neće povrijediti? Sjećaš li se kada si mi govorio da me nikada nećeš napustiti jer me voliš? Sjećaš li se kada si izgovorio te riječi, sjećaš li se obećanja i osmijeha i svih zakletvi koje si mi tada dao? Sjećaš li se koliko si me povrijedio kad si rekao da ideš, da odlaziš i da te više neće biti? Sjećaš li se prvog Snjegovića kojeg smo napravili iza moje kuće u Peterburgu? Sjećaš li se?
Boli li te kao što mene boli? Boli li te imalo to što si sad, ta individua koja si postao, koju ja ne poznajem a koju ipak volim jer se nadam da si to pak onaj stari ti?
Boli li te što su me svi u mom životu iznevjerili, što me prvi dečko kojeg sam ikad voljela ostavio kao što si me ti ostavio jer je previše ličio na tebe? Boli li te što si me uništio onako kako me nikad nitko nije uništio, što sam postala druga osoba jer sam tebe izgubila? Boli li te što moram da se skrivam od tebe jer si postao nešto odvratno, nešto nisko i prljavo, nešto što nikad nisam vjerovala da ćeš postati?
„Boli li te što si postao čudovište?“
Čuo me, sve me čuo jer mu se lice iskrivilo u masku koju nisam mogla da prepoznam dok sam ga pitala sve to, dok sam vrištala na njega u svojoj glavi ili možda zaista glasom i uz to vrtila slike svih sjećanja koja su nasilno oduzeta od mene a koja sam povratila slučajno, nasumice. Čuo me jer je u jednom trenutku bio isti kao što je bio prije deset godina, no onda mu se izraz promijenio i postao je neko drugi, a ja sam shvatila šta je to pogrešno kod njega u svoj ovoj priči.
Plašio me.
Nikad se to prije nije desilo, nikad prije ga se nisam bojala niti sam pomišljala da me može povrijediti, no ovaj put se činilo da ne vlada sobom. Učinilo mi se da vidim Margaret i Lyssu kako se kreću, i još neke pokrete u dnu dvorane ali nisam se mogla obuzdati, ne sada.
„Oh, što ćeš sad? Što? Povrijediti me? Udariti me? Ubiti me? Svi znamo da si sposoban za to. Dokazao si to više puta, dokazao si to ubistvima u vlaku prošle noći, no jesi li zaista došao do toga da ćeš ozlijediti mene? Mene? Mene, jedinu koja te ikada voljela iskreno i čisto jer je bila dijete, a djeca, djeca mogu da osjete tko ih voli a tko ne. Hoćeš li mene povrijediti, Striček Tom? Je li? HOĆEŠ LI MENE POVRIJEDITI, TI GADE OBIČNI, VJEROVALA SAM TI, VJEROVALA SAM I TEBI I VLADIMIRU A OBOJICA STE ME IZNEVJERILI GORE NEGO ŠTO SAM IKADA MOGLA POMISLITI, KAKO SI SE USUDIO OTIĆI TAKO, KAKO SI SE USUDIO POSTATI TO ŠTO SADA JESI, KAKO SI SE USUDIO NESTATI I POJAVITI SE U TOM OBLIKU, TAKAV KAKAV JESI I UNIŠTITI MI SNOVE I NADE I BAŠ KAD SAM TE SE POČELA SJEĆATI TI SE VRATIŠ I... I... I TO ODUZMEŠ! SVAKO SRETNO SJEĆANJE BUDE PONIŠTENO NOVIM VIJESTIMA O NAPADIMA I O UBISTVIMA KOJE VRŠE TVOJE PRISTAŠE, SVAKI OSMIJEH SKUPO PLAĆAM, KAKO SE USUĐUJEŠ... GADE!!“
Tu sam stala, bez ijedne dalje riječi, bez kraja, nakon što sam shvatila da zaista vičem na njega i da moj glas i moje urlanje odjekuje velikom praznom dvoranom. Shvatila sam da je vrijeme da prestanem kada je njegovo lice doseglo vrhunac bijesa, i kada sam pomislila da će skočiti i golim rukama me zadaviti.
Ustuknula sam i ne shvatajući, jer je bijes koji je odašiljao bio strašan – ubilački. No ni ja se nisam dala, i vidjela sam kako se koleba u jednom trenutku, kao da mi želi popustiti. Šake su mu pobijeljele od napora da me ne urekne ili bar ućutka, i nisam se dala. Iskoristila sam taj trenutak. Nisam još bila gotova.
„Evo, Tom... tu sam. Tvoja mala Liza je napokon pored tebe. Napokon ti je na dohvat ruke. I što sad, Tom, ha? Što ćemo sad?“ Zlurado sam se nasmiješila, i prkosno podigla pogled da vidi što će se desiti.
Tišina je bila zaglušujuća nakon moje provale bijesa, i skoro se još moglo čuti „GADE... GADE... gade...“, kako se odbija od zidove. Međutim, jedini zvuci koje sam ja registrirala su bili zvuci mog neregularnog disanja i eratični udarci mog srca koje mi je bubnjalo u ušima.
Sjećam se da sam se molila. Molim te Bože, molim te da sve bude u redu. Molim te da me ne ubije. Molim te. Molim te. Ne sjećam se koliko puta sam to ponovila. Molim te. Molim te. Molim te.
„Sada,“ njegov glas je presjekao tišinu nakon određenog vremenskog perioda, sat ili sekunda, ne bih znala reći. „Sada,“ ponovio je, „ćeš prestati urlati, ako si završila sa ovom predstavom Aleksandra, i sada ćeš me saslušati. To jest, sada ćeš ga slaslušati.“
Učinilo mi se da mu je osmijeh zaigrao na kutu usana iako mu se ubilački bijes mogao vidjeti u tamnim očima, i skoro neprimjetno je trznuo glavom. Četvrta osoba u sjeni je izronila na svjetlo, i mislim da sam znala tko je prije nego što je iskoračio naprijed, skroz na svjetlo.
Prepoznala sam ta ramena, taj hod i način na koji je držao ruke, majušni pokret glave kada je sklonio kosu sa očiju i ono krckanje zglobova koje radi kad je blago nervozan. Znala sam tko je i zato sam se široko nasmiješila jer sam pomislila, eto, to je to, gotovo je, sad će napokon sve biti u redu.
A onda kao da me nešto udarilo u stomak jer sam shvatila da ništa neće biti u redu, da ništa nije gotovo nego da je naprotiv sve tek počelo, jer on je svo vrijeme stojao tu i čekao Tomovu naredbu i sada se pokazao i onda sam sklopila oči jer sam znala, tada, da je sve izgubljeno.
Trenutak kad su nam se oči srele, prvi put nakon svega što se desilo, prvi put nakon one noći, bio je trenutk kad sam saznala da je Vladimir Nikolaevič Dimitrovski, ljubav mog života, Smrtonoša – sljedbenik Gospodara Tame.
Pa, sad bar znam zašto nije došao na voz, gorko sam pomislila. Bar ne onda kada je trebalo.
Učinilo mi se u tom trenutku da je pročitao moje misli, jer su mu se usne samo malko skupile.
Osjetila sam suze kako mi naviru na oči i prisilila se da preskočim taj dio, taj prvi pogled i taj bol koji mi je prouzročio i koji je protutnjao kroz mene kao uragan kad sam shvatila da me opet iznevjerio, da je opet pogazio sve što je rekao i da me opet gleda kao da će sve to nekako ispasti u redu i da on nije kriv.. da je to samo splet okolnosti.
Prislila sam se da preskočim taj dio, i da pređem na onaj koji je govorio o pločama, runama, i drevnoj zatočenoj magiji koja samo čeka da bude oslobođena. Prisilila sam se da svaku Vladimirovu i Tomovu riječ pretresem po stotinu puta, dok naposlijetku nisam shvatila značenje svega što su mi rekli, i dok naposlijetku nisam shvatila sve.
Opet sam bila uvučena u nešto čemu se nisam mogla oduprijeti jer je poslijedi bila sila jača i veća, nadasve moćnija od obične ljudske volje. Ova sila je upravljala tokovima vremena, i jedino što sam ja mogla jeste prepustiti se, svjesna da je moj život, i životi mojih bližnjih, nešto posve nebitno u širokom kosmičkom poretku stvari.
Shvatila sam da se umjesto da pokušavam spasiti cijeli svijet, pokušam koncentrirati na donošenje pravih odluka koje u dugoročnom smislu neće promijeniti tok koji je zapisan još prije nego što je Svijet stvoren, ali u kratkoročnom smislu mogu donijeti spasenje i drugu šansu meni i meni bliskim ljudima.
Shvatila sam da moram da se koncentriram na male stvari, poput toga da moram da se prisjetim svega što sam nekada davno naučila o Oklumenciji, jer sam imala osjećaj da će mi trebati.
Shvatila sam da moram da zaboravim na Vladimira, koliko god me srce izdavalo na tom planu i koliko god ga tijelo i duša tražili, jer će on biti samo prepreka i distrakcija koja će me sputati na daljem putu.
Shvatila sam da moram da očistim um od svih pritisaka i da zaboravim na žurbu i na nestrpljivost, i da se oboružam svim strpljenjem koje posjedujem, kojeg nije baš mnogo, i onim kojeg ne posjedujem, a kojeg je mnogo više, i da se pomirim sa činjenicom da ću ovoga puta morati da igram po drugim pravilima.
Otvorila sam oči naglo, spremna da se suočim sa bilo kakvom strašnom prikazom koju mi život baci pred noge.
„Ne mogu reći da sam baš prikaza, čak i ja znam da nisam toliko strašna.“
Gledala sam u nju par trenutaka, misleći kako me vjerovatno čula, te je stoga sigurno dobar Oklument.
„Zapravo, bolji sam Legiliment no Oklument, ali čini mi se da sam bolja od tebe. No, mislim da možemo doći do zajedničko korisnog sporazuma. Dolazim k tebi sa poslovnim prijedlogom. No, prvo, kaži mi objektivno... koliko si zaista dobra u Oklumenciji?“
Modre oči Lysse Van Helsing skoro su se smiješile dok je izgovarala ove riječi. Možda me to ponukalo da joj odgovorim, ne znam, ali znam da mi je to, u dugoročnom planu, na kraju svega spasilo život.
Post je objavljen 25.04.2010. u 18:28 sati.