Marketing
Spoznaja Tišine...
Dubrovnik uvijek pruža sjajno okruženje za nove spoznaje. Ovog puta shvatila sam koliko volim čistoću i jednostavnost prizora. Moglo bi se to nazvati tišinom koja opušta i oči i uši i sva osjetila.
Tišina sumraka na Porporeli, najbližem utočištu od prevelike količine informacija unutar zidina. Ovamo i turisti dolaze šutjeti, smiriti preopterećena osjetila i promatrati prostrani mir u daljini. Mol s lijeve strane još je previše bučan. Treba zaći ispod i iza, dotaknuti stijene, udahnuti iz dna kralježnice i prepustiti se zagasitim tonovima plave boje. Čak je i zvuk pomicanja zavjesica ovdje bučan.
„Spašeni“ su potražili takvu tišinu na ostacima hotela Belvedere. Franka je izabrala najbolje moguće mjesto za svoje glumce. Daleko od košnice, daleko od jata, poput Jonathana Livingstona. Potraga za tišinom uma, za rasterećenjem, za oprostom samome sebi.
Osjećaj krivice je default u koji nas obuku s rođenjem i koji sami skidamo tijekom života u potrazi za vlastitom istinom u koju teško povjerujemo čak i kad je nađemo te je zbog toga ponovno izgubimo jer… Lako se gubi ono što je nedokazivo unutar standarda današnjeg društva, zar ne?
Kažu da je iskrenost prema samome sebi najveći poklon koji možemo dati drugima. I sebi. Prihvaćanje vlastite istine iako neprihvaćene u zajednici, donosi unutrašnji mir koji spokojno prihvaća buku neslaganja izvana. I što je važnije?
Tišina.
Kockovićeva Crna perla s ponosom isteže vrat po kojem se rastaču bjeličasti tragovi upornosti u življenju vlastite istine. Sva tri dana bila je savršena cimerica. Lijepa i tiha s milijunima priča u sebi. Za tragove ne mari, pruža lice prema Suncu. Zna.
Zna tajanstvenu istinu o tišini.
I dijeli je sa svima koji to požele i koji bez straha ulaze u neopisivo, nemjerljivo i... Nedokazivo.
Spokojna sigurnost spoznaje o takvoj tišini i vlastitoj istini zrači i iz očiju malenog Ivana pa čak i dok nam na prostranoj terasi njegove kuće u Konavlima glasno daje do znanja da jedna riječ „pa-pa“ znači više toga. Podsjeća nas da ćemo ga savršeno razumjeti ako se opustimo i prepustimo vlastitoj tišini kao što osjećamo dragu osobu bez obzira na tjelesnu udaljenost, nedostatak interneta i mobitela.
Njegov otac priča nam o negdašnjem sumještaninu kojeg su starosjedioci viđali kako sjedi okružen zmijama kao da razgovara s prijateljima u krugu ognjišta. O njegovoj tišini razgovaralo se ispod glasa, čudilo se, križalo lijevom i desnom. Zašto? Zato što se bez straha prepuštao neopisivoj, nemjerljivoj, svepovezujućoj moći tišine i spoznavao božansko u svakome biću, bilo ono ljudskog, životinjskog ili biljnog roda? Zato što je i okrenuvši kamenčić na putu nalazio dokaz Jednosti?
Kušnja na putu prema Stonu, potraga za tišinom uma dok stojimo u nepreglednom nizu raznobojnih limenih pećnica pretpostavljajući mogući razlog zastoja. Pomišljam kako bi svaki vozač koji pretječe u nepreglednom zavoju trebao na sud pod optužbom za pokušaj ubojstva s predumišljajem. Sramim se svojih misli. Prosuđujem iz vlastitog nemira. Uranjam u dubine ispod kapaka i stvaram vlastiti izvor mira, tišine, moj način molitve za one koji odlaze u daljinu pod nemilim sirenama.
Odmor u mirisnoj, ljekovitoj Sonjinoj oazi. Smiješe mi se zajednice metvice, timijana, mravinca, kadulje, bosiljka, rajčice i nevena i podsjećaju na radost kao nužni sastojak života na ovom planetu s pregršt nepreglednih zavoja. Sonja je domaćin široka srca i odmah nas vodi u obilazak njezinog raja, velikodušno dijeleći svoju priču o svakom stanovniku. Kušamo i njezine domaće delicije od dunje, limuna, naranče. Pred nama se stvori i mirisni čaj. Prepuštam se toploj tekućini - čišćenje zaostalih tužnih misli, povratak umirujućoj tišini.
Spašeni.
Povratak u betonsku pećinu grada pod Mosorom uljepšan je nenadanim poklonima u rukama: pregršt darova Sonje i njezinog vrta.
Tjedan završavam mislima o zahvalnošću. I spomenuta tišina je dio tog osjećaja. I nepregledni zavoji i mirisno bilje, i Porporela u sumrak i „Spašeni“ na terasi hotela Belvedere i Maro, Lina, Franka, Franjo, Mia, Gregory, Sonja… I moj najdraži suputnik – Soulmate.
Radost. Zahvalnost. Tišina.
Poželim napisati podsjetnik na te trenutke kako bi mi bio dostupan u trenucima bučne zbunjenosti.
Blog je jedno od rješenja. Pa što ako je neka vrsta dnevnika javna? Tajne su ionako dio životne igre pomoću kojih učimo, otkrivamo nove spoznaje, kao što otkrivamo i tajnu tišine.
…
Post je objavljen 08.08.2010. u 16:51 sati.