pitao je jel kad umremo idemo dolje, pod more.htjela sam se nasmijet.al onda sam zastala.
ronim
plutam
mirišem
sama
s tobom
i
umirem
osamljenost pod površinom
u dvoje
zen na dnu mora
mrtve ribe mi leže na krilu a ti i ja shvaćamo zašto on nije izronio
ja sad
a ti odavno
ljulja mi se cijeli svijet
i tebi
petljaš kosu među prstima
opet podižem glavu polagano
iz glinene posude u kojoj mi svaki mjesec pokloniš sve ljuske i svu pjenu koju si poskidao s najljepših hiridi
ne znaju oni da se ribe na dnu mora hrane zlatom
i kako bog lupa dlanom o površinu, smeta naš povratak u luku, drži nas na otvorenom što dulje
(znam da je to zato da bi ti, čovječe jedan, imao vremena vidjeti svako zrno soli na meni, svarovski jebote, kažeš)
ne znaju što znači kada je netko mozaičan
i da nosimo oblake na ramenima potpuno nesvjesni toga
nema veze
samo ti i ja shvaćamo zašto on nije izronio
i uredu je to (lagano naginješ glavu udesno, prema valovima)
ma mir čovječe za tebe samo za tebe da
ne bih se vratila
(u luku.ma nkad.nek me potope.dolje je zlato.
mir.jebote.mir je dolje)
Post je objavljen 07.08.2010. u 18:18 sati.