Marketing
Od Jadrana do Dnjepra
Krenulo se još u srijedu s nagibnim vlakom iz Splita. Iskreno, nije mi se dalo truckati busom po cestama zakrčenim s turistima u bijegu iz bivše naše, a ujedno sam htio malo iskusiti putovanje vlakom. Posebice imajući u vidu da sam zadnji put to prometalo koristio davne 1988. Za razliku od intimnosti ondašnjih kupea, ovo je više autobusno-avionski raspored sjedala. Zbog toga komunikacija među domaćim ljudima započinje tek par sati od polaska, a stranci se uključuju još sat kasnije. Ukratko, osim dva Posavca mojih godina, vlak je bio pun mlađarije sa svih strana svijeta od Australije do Amerike...
Četvrtak ujutro krećemo autocestom preko Varaždina prema Mađi. Brzo smo na zajedničkim kontrolnim kućicama i nakon što je Mađarski carinik povjerovao da ne nosimo cigarete, ni alkohol... već jezdimo prema Budimpešti. Krenuli smo ujutro oko 7h, a kroz Budimpeštu prolazimo već oko 11h, a na granici sa Ukrajinom smo oko 14h. Cijeli taj pravac pičimo po autoputu i kroz cijelu zemlju slušamo istu radio-postaju na kojem neka teta ugodnim glasom ekešbekešari nešto. Isti globalistički pop hitovi tipa Alehandro, ko i na domaćim valovima...
Mađarska granica prema Ukrajini prvi duži zastoj. Radi samo jedan prolaz i tu gubimo nekih pola sata ako ne i više. Ko da se tamošnji Mađari svete bivšem CCCP-u. Vozimo do Ukrajinskih kućica i tamo nas prvo dočekuje teta u maskirnoj odori. Moji suputnici mi pojašnjavaju da je teta dio vojnih graničara, koji skeniraju vozila prilikom ulaska. Pošto su vize preko ljeta ukinute, samo ispunjavam nekakav papirić sa adresom mog domaćina i to je to.
Nakon mađarskog autoputa tu nas dočekuje katastrofalno stanje kolnika. Novi kombi skakuće po cesti poput kakvog fićeka. Tek tu se počinje osjećati pravi duh socijalističkog istoka. Kao netipičnom turistu, pažnju mi na cesti najviše privlače stari vojni kamioni tipa Kamaz, Zil, Uaz i slično. Da ne bi pomislili da se tamo voze samo u tome, njihovim cestama voze ista vozila kao i kod nas, ako ne i skuplji šminka-terenci. No meni je oko stalno bježalo prema starim Ladama, Volgama i konjskim zapregama, kao i socijalističkim spomenicima uz put, tipa MiG-19 na štangi ili T-34 na betonskom platou. Dvanaest sati od početka puta konačno stižemo u Lavov i odlazimo u hotel.
Lavov je grad veličine Zagreba i iste austrougarske arhitekture. Zapadna Ukrajina ilitiga Galicija razbija uobičajenu predožbu o Ukrajincima i Ukrajinkama. Cure su im najčešće brinete, niže visine, tanke i potpuno odstupaju od stereotipa u našim glavama o Ukrajinkama kao o visokim i plavim. Iako Hrvat prosječne visine, među njima sam se osjećao kao nekav košarkaš. Domaćini me vode u neki fora lokalni restoran-klub u koji se ulazi doboko pod zemlju. Posvećen je pokretu koji se tijekom 2.sv.rata borio za samostalnu Ukrajinu. Dio njih se borio protiv Rusa, a dio protiv Njemaca. Sve u svemu komplicirano, kao i kad mi krenemo strancima objašnjavat priču o partizanima, ustašama, domobranima i četnicima. Kakogod, neobično je u sred kafića vidjeti ljude kako se slikavaju sa šljemom na glavi i "šarcem" u rukama, te pozdravljaju sa - Slava Ukrajini...
Petak ujutro nakon doručka, malo prije 11h nastavljamo put prema Kijevu. Dok je zapadna Ukrajina većinom brdski krajobraz sa užim cestama koje se penju ili spuštaju kroz guste šumovite predjele, većina ovog puta je protekla kroz ravnicu prošaranu sa šumama, njivama i livadama. Cesta je češće loša, ali je dosta široka i ravna. Drveće posađeno uz nju skoro potpuno onemogućuje pogled kroz ravnicu. No osim toga neke stvari se nisu promjenile uz put. I neposredno pred ulazak u Kijev oko 19h, uz cestu se i dalje mogu vidjeti konji i konjske zaprege.
Nakon tri dana puta i od Zagreba prevaljenih 1500 i nešto sitno kilometara, konačno smo u Ukrajinskoj metropoli. Grad od 6 milijuna stanovnika dostojan je glavni grad države s 48 milijuna stanovnika. No duboko podijeljene države, sa svojevrsnom krizom identiteta. Dok ex-austrougarski sjeverozapad naginje zapadu, jugoistok koji je sustavno naseljavan proruskim vojnim kadrom poradi Crnomorskih baza, gleda prema velikom susjedu Rusiji. Kriza identiteta se osjeća i na religioznom planu. Zapad tj. nekadašnja Galicija obiluje grko-katolicima, dok se u u ostatku Ukrajine vodi "borba" između Ruske i Ukrajinske pravoslavne crkve, te nekakve Kievske autokefalne crkve. "Borba" je to u kojoj Ruska pravoslavna crkva očito vodi, jednim dijelom zahvaljujući i nemaloj potpori proruskog predsjednika Janukovića. Jedina sreća je što su Ukrajinci snošljiva raja i unatoč razlikama u razmišljanju nitko to nema namjere rješavati na Balkanski način ilitiga silom. Kao rezultat svega, mlađi Ukrajinci i nisu neki "veliki" domoljubi, te im je cilj uglavnom otići iz svoje zemlje u neki bolji život.
Korupcija političara prenosi se na ostatak društva. Svjedok sam kako umjesto kazne od 260 grivni za prekoračenje brzine, prometni policajaci (DAI) uredno traže i primaju 100 grivni mita. Najveću cestu prema Kijevu prije deset godina gradili su im Makedonci, no pošto je nitko nije održavao u međuvremenu i ta cesta je sada koma. Sada su poslove njene rekonstrukcije dobili Talijani. Zašto nema domaće pameti za taj posao, ako su šljakeri uglavnom domaći ljudi? Pa lako je poslovati s Talijanima, kad oni znaju kako se dobija posao. Onaj isti naš model - nu rođo ima'l tu mene - je kod žabarskih mafijaša jako dobro poznat. Provizija sjeda političarnima na račun u Švajcarskoj i to je garancija dobitka tog višemilijunskog posla...
Kakogod, tek Kijevske cure odgovaraju našem stereotipu o Ukrajinkama. Plave, nogate i iznad 1,70m. Grad je prava metropola, ali dašak globalizacije po proameričkom modelu se osjeća posvuda. Primjer, sjednemo u kafić i hoću naručit nešto domaće, a ekipa me gleda ko idiota. Pa tu se pije samo Tuborg, Heineken i Carlsberg. Je*ote ljudi, pa to mogu okusit u svakoj birtiji na svijetu. Došao sam u Ukrajinu i hoću probat domaće pivo i domaću hranu, a ne pit te komercijalne brandove. Još jedna posljedica ranije spomenute krize nacionalnog identiteta. Krize kroz koju i sami očito prolazimo...
Nakon kraćeg bauljanja centrom i razgledavanja većih zgrada i znamenitosti, završavamo u jednom fensi noćnom klubu. Upad ne plaćamo zbog veza domaćina, ali zato te oderu na cugi. Nekakva štok-kola 71 grivna (50 kuna), a 0,33 Corona skoro 30 naših ćuna. Puno i za nas "bogate" ko-fol zapadnjake, a kamo li ne za Ukrajince koji imaju prosječnu plaću od 2000 grivni. No u taj klub se ne dolazi piti, koliko vidjeti i biti viđen. Sve puno pozera i sponzoruša, koje te neskriveno odmjeravaju dok procjenjuju koliko si "težak". Ne nedostaje ni mlađahnih pederčića u potrazi za "taticama" s debljim novčanikom. Osobno to nije moj tip sredine u kojoj se dobro osjećam, te svojim domaćinima brzo govorim da možemo ići kad god požele. Nisam neki čistunac, ali ukratko - Sodoma i Gomora. Nakon još malo izlazimo, ali se kasnije kao moramo vratiti pozdravit tipa koji nam je sredio mukte upad. Vraćamo se, a tamo taman nekakva revija frizura. I ko za kua, hostesa baš meni u ruke gura papirić sa 10% popusta. Smijem se i prosljeđujem ga dalje. Dobro što me draga "pustila" tako daleko, ali da se s puta vratim ošišan... tek onda ne bi bilo dobro... 
A u međuvremenu, sedam Plaćenika je prekjučer zaigralo u jednoj šumi iznad Zagreba. Kaže banda da će u šumu i sutra. Čisto ono nek se zna...
P.S. U nedjelju je 11 plaćenika peglalo po šumi. Skupljamo se pomalo ;)))
Post je objavljen 07.08.2010. u 12:29 sati.