Marketing
Praznina.
Prazan grad. Prazne ulice. Valjda logično, uzevši u obzir datum. Ljudi su negdje drugdje. Tamo negdje gdje, moja je pretpostavka, rade druge stvari nego one koje bi inače radili ovdje. Kupanje je jedno. Sad, u njihovom odsustvu, grad je širom otvorio svoje ruke, nešto poput pingvina koji se pojavljuje tek kad se vrata frižidera zatvore. Stoji tamo, sa kljunom u zraku, i ne kuži. Gdje su svi. Maloprije su bili ovdje. Svijetlo se gasi, i sav onaj život do tada zaklonjen stvara se, izlazi iz šahtova, birtijskih prozora, malim rupicama u zemlji iz kojih su gliste izbacile svoje, čekaj što su to, glave? I sada, prazan, on je pun. Jučer sam hodao ilicom. I kad kažem hodao ilicom baš na to nekako mislim, hodao po sredini ilice. A nije ni bilo kasno ni to. Znam da to mogu i kad je grad krcat ljudima, ali sada je nekako to filing za sebe, rezerviran za ovakve prigode kada primjećuješ stvari koje prije nikad ne bi. Dođe mi da zovem ljude. Jednog po jednog. I zapisujem na karti gdje su, i crtam linije između njih, i na kraju pogledam što sam nacrtao. Neku golemu konstrukciju koju bi zaljepio na zid da bude nekakav strašan podsjetnik da ja nisam ni ja jednom od tih mjesta, nego ovdje gdje mogu primijetiti da tamo nisam. Možda bi tu kartu mogao uzeti kao nekakav putokaz, pratiti te linije po njoj dok ne stignem do zadnjeg odredišta i onda? I što onda?
Kada sam krenuo na ljeto ovo ljeto nisam spremio svoju spavaću vreću. Na putu prema Splitu sam zvao sve koje znam u Splitu da mi srede spavaću vreću, u tom kratom razdoblju između stizanja i kretanja. Popio sam kavu sa kolegicom i gledao oko sebe u grad koji je zimom prazan a ljetom pun, i pomislio kako je moj grad na to sigurno ljubomoran. Ništa zato, zagrebačke zime su ipak posebne. Ta mi je kolegica dala svoju vreću, vreću za koju mi je napomenula da je još iz studentskih dana njene majke i da je dugo nije koristila. Bila je to veća vreća od one koju sam imao prije, velika roza rola koju sam vezao za ruksak i tako izgledao kao pravi kamper, što nisam, jer u životu nisam šator podigao. Ali odijelo čini čovjeka. Ljudi su pristojni prema kamperima. Ne u Hrvatskoj, ali negdje sigurno. Tamo gdje se skupljaju kamperi, ne radi krajolika već radi gostoprimstva.
Negdje na otoku na pješćanoj plaži, upozano sam, pa dobro nisam baš upoznao više dotako se, sa škvadrom koja šatorima ljetuje već godinama, i htio sam, gotovo instiktivno, napustiti svoju škvadru i pridružiti se ovoj, gitarosvirajućoj, šatoroljetujućoj, knjigočitajućoj škvadri koja mi se činila nešto kao ta zemlja gostorpimstva; Imam dojam da bi me, ako bi ih zamolio, primili gotovo jednako instinktivno kao što bi ja odjebao svoju. Jaki su to instiknti. Dalo mi je inspiraciju sprijateljiti se jako dobro sa nekim svojim ljudima i stvoriti svoju škvadru, i tako putuovati po svijetu, ili otocima, sa njima sljedećeg ljeta. To je, između ostalog, a to je puno ostalog, moj veliki san. Ima ti škvadru. To je zato što gledam prijatelje.
Oni su škvadra. Volio bi filtrirati cijeli facebook i naći to recimo osmero ljudi koje bi ovjekovjećio svojom škvadrom i prisilio ih da se međusobno druže. To bi ja. Mogli bi i imati neku tetovažu. Ja bi napisao pjesmu o nama i pjevao je po cestama dok nisam sa njima. Neka vrst Porno Bande, ali bez života ni smrti ni pornića ni snuffa. Jel to ok? Mora da je, smješim se.
Post je objavljen 06.08.2010. u 13:38 sati.