Možda se ponekad previše zaletim i pomislim kako osvajam svijet brzinom munje.i onda nestanem. pokušavam sebe staviti u poludefiniran položaj prepun skepse, bojažljivosti i spremnosti na borbu. i znam biti gruba jer se bojim destrukcije. unutarnje destrukcije. koliko god bila cinična prema samoj sebi utoliko i znam da na momente uništavam i svijet oko sebe. postoji jedan svijet i takav zakon. ne prihvaćam ga objeručke. kroz suze i pritisak u prsima prolazim kroz tunel. kakav tunel, kakav stereotip o nama samima?
uhvatim se da maštam kao djetešce, kao djevojčica zaigrana u gomili perlica hvatajući samo zelene. ponekad se nađe i pobjegli smješak tražen već dugo. jer smijem se od srca,a to biva rijetko kad. ne mogu se nasmijati grleno i prepušteno volji. trebam nekoga da me voli, da me stisne uza zid s prepunom emocija i da se nađem u začaranom krugu lakoostavarih ciljeva. minucioznost u svakom pogledu na stvari oko mene.
pogledam u nebo i opet se vratim na noći provedene s njim, na slatke poglede, na tople zagrljaje. neobavezne su suze sitne i ogroman pritisak u prsima. nisam jaka što me čini velikim kolerikom što u biti nisam. možda jesam nekada. ali kolerična jer osjećam da će sve nestati u sekundi i da ja neću moći reći sve što znam i želim, te da ću ostati na suhome bez prilike da uhvatim posljednji vlak za bolji svijet. osjećam se da kroz mene struji neka sila nepoznata. pomalo gubim i svoje ideale, svoj ponos koji sam si ugradila, svoje stavove, svoje snove, svoje prilike, kao da se nalazim u skupini ljudi koji uče da dišu kroz nos,a oni čine obrnute radnje dišući kroz usta. doslovno se tako osjećam.
kakva sam ja uopće osoba? rado bi to provjerila i istražila sama,ali otkuda da krenem, pitam se. reci mi što se to samnom zbiva, reci mi što se to u mojoj psihi mijenja. znam da još učim o svijetu oko sebe,a što mi to pomaže da stvorim sebe. jer unutar sebe uočavam da ja ne postojim, ne postoji Tajana koju sam ja godinama stvarala. ne.
ja sam još negdje skrivena. pod kamenom. i teško mi je samu sebe kupiti slatkim riječima,skupim željama i prepotentnim situacijama. znaš koji je to osjećaj kada neznaš što želiš. ja neznam niti gdje sam, niti što želim, niti kolikom jačinom nešto želim. istina je da se nalazim na marginama svoje pokolebljive osobnosti.
previše se opustim u nečemu što odavno znam da nije za mene, postupci koji su više nego banalni za moj pojam situacije koja me snašla. i onda shvatim da se ja nalazim u tišini koja mi neće podariti nijedan suvisli odgovor,te da je na meni red da se trgnem, krenem i osvojim područje u kojem ću nalaziti odgovore na sva pitanja koja me stisnu u stupicu. želim vjerovati da sam na pravom putu, da imam vremena ispraviti pogreške koja sam učinila, da postoji ljubav koja će mi pomoći da shvatim da sve ima smisla. uhvatim se kako samu sebe ponekad stavljam u položaje koje nikada neću moći doseći,a kamoli ostvariti. i opet se moram spustiti na ljestvicu niže.
na kraju krajeva, ja želim biti sretna kao svatko od nas. želim osmijeh na svom licu, sreću u srcu, sjaj u očima. to nije ništa što se kupuje novcem. dapače, potrebne su sitnice da se to dogodi,a ja te sitnice nemam. nedostaje mi nešto. sigurnost? ljubav? potpora? vjera u sebe samu?
" srca koja nisu savitljiva nikada neće biti slomljena. srca koja nisu slomljena nikada neće biti popravljena." potrebna mi je personalna potpora.
u svemu ovome sam se izgubila i sama više neznam što sam, gdje sam, kako sam i na čemu sam.
Post je objavljen 05.08.2010. u 12:34 sati.