Pregled posta

Operacija Oluja

Foto by B.Mr.

Kada su 2. siječnja 1992. hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i general Jugoslavenske narodne armije Andrija Rašeta potpisali Sarajevski sporazum, bio je to nesumnjivo kraj prve etape Domovinskog rata. U tom su razdoblju hrvatski oružani sastavi uspjeli spriječiti JNA da uz potporu pobunjenih Srba u Hrvatskoj u jesen 1991. napravi Veliku Srbiju. Morali su se zadovoljiti dijelom okupiranih područja Hrvatske koji su u prosincu 1991. nazvani Republika Srpska Krajina. Uz posredovanje međunarodne zajednice sukobljene strane su prihvatile dolazak mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR i kasnije UNCRO), koje osim zaposjedanja crte razdvajanja nisu napravile ništa više vrijedno spomena. S pobunjenih područja postupno je protjerana većina nesrpskog stanovništva, uglavnom Hrvata, a uz to je u tom teroru velik broj ubijen. Druga etapa Domovinskog rata trajala je do kasne jeseni 1994. Njena značajka je najvećim dijelom u angažmanu Hrvatske vojske u pograničnim područjima Bosne i Hercegovine i dvije operacije protiv pobunjenih hrvatskih Srba u toku 1993.: u siječnju na širem području Zadra i u rujnu u okolici Gospića. Osim dugotrajnog «malog rata», na crtama dodira Hrvatske vojske i pobunjenih Srba nije bilo značajnijih sukoba niti teritorijalnih promjena. Tijekom tog razdoblja vojske sukobljenih strana dobile su konačnu fizionomiju. Hrvatska vojska je ustrojena u tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Najbrojnija je bila Kopnena vojska koja se sastojala od šest zbornih područja i vrlo jakog postroja izravno podređenog Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Dalje se dijelila na gardijske (profesionalne), pričuvne i ročne brigade i domobranske pukovnije. Zborno područje se načelno sastojalo od 1-2 gardijske postrojbe, nekoliko pričuvnih brigada i domobranskih pukovnija i postrojba za potporu. U prosincu 1994. Hrvatska vojska je imala oko 95.000 ljudi. Bojni dio Ministarstva unutarnjih poslova bio je ekvivalent jače pješačke brigade bez potpore karakteristične za vojsku. Vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba - Srpska Vojska Krajine - bila je organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Korpusi su bili slični zbornim područjima Hrvatske vojske, sastojali su se od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna. Mirnodopska Srpska Vojske Krajine imala je oko 14.000 ljudi. Pored vojske bojni dio je imalo i Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine koje je imalo jednu specijalnu brigadu milicije. Od dolaska i razmještaja UNPROFOR-a u Hrvatskoj vođeni su intenzivni politički pregovori 1994. o uključivanju Krajine u pravni sustav RH, a koji nisu urodili plodom. Politički predstavnici pobunjenih Srba opstruirali su ih na sve moguće načine, s tim da su im išla u prilog stajališta dijela međunarodne zajednice o jednakoj krivnji i odgovornosti Hrvatske za srpsku pobunu. Sve je to snažilo vojnu opciju kao jedino moguće rješenje srpske pobune. Prepreka za nju bile su preuzete obveze Hrvatske i nesklonost dijela Međunarodne zajednice, što je takav potez činilo vrlo riskantnim. U kasnu jesen 1994. ratna događanja u Bosni i Hercegovini, posebno sudbina Bihaća u kojem je okruženi 5. korpus Armije Bosne i Hercegovine bio u vrlo teškom položaju i pod stalnim pritiskom vojnih snaga hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Srba, pogodovala su Hrvatskoj da se angažira oko pružanja pomoći okruženom gradu, koji je uz to imao garanciju Ujedinjenih naroda da je «zaštićeno» područje. Za Hrvatsku je položaj Bihaća bio iznimno značajan i na njegovu održanju Hrvatska vojska je logistički angažirana od ljeta 1992. Bihać je onemogućavao potpuni dodir Srpske Vojske Krajine i Vojske Republike Srpske. U slučaju gašenja tog džepa obje srpske vojske dobile bi dio snaga koje su mogle angažirati na drugim dijelovima ratišta, što bi značajno otežalo položaj Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine. Pravac za angažiranje Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini nametnuo se sam po sebi. Nije se smjelo izravno intervenirati, zbog čega je odabran način za posredno pružanje pomoći, a za što su u to vrijeme postojali svi uvjeti. Naime, početkom studenog 1994. Hrvatsko vijeće obrane se pridružilo napadima Armije Bosne i Hercegovine na Vojsku Republike Srpske u jugozapadnoj Bosni i u operaciji Cincar oslobodilo veći dio Kupreške visoravni. To je omogućilo uporabu dijelova Hrvatske vojske na Livanjskom polju. Zamisao njihove uporabe, pored razvlačenja srpskih snaga, bila je i mogućnost srpskog napada prema Livnu što je moglo ugroziti uspjeh Hrvatskog vijeća obrane na Kupresu, a što bi ujedno otežalo obrambeni položaj Zbornog područja Split. Stoga je Zborno područje Split dobilo zadaću da to na vrijeme onemogući. Zborno područje Split bilo je jedno od jačih operativnih sastava Hrvatske vojske, a čije se područje nadležnosti prostiralo od Velebita do Dinare. Zbog velike crte zborno područje je bilo pedeset posto mobilizirano, a njegova glavna snaga bile su 4. i 7. gardijska brigada. Četvrta je bila domicilna postrojba, a 7. je bila pridodana podstožerna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske. Ratna zadaća Zbornog područja Split bila je osloboditi područje srednje i sjeverne Dalmacije. Zadaća je imala i veliko simboličko značenje jer je na tom području bio i grad Knin koji je od 1990. bio središte i sinonim pobune Srba u Hrvatskoj. Sve do tada temeljna zamisao angažmana Zbornog područja Split bila je na pravcu ©ibenik - Drniš - Knin. Ulaskom dijelova Hrvatske vojske na Livanjsko polje taj pravac je gurnut u drugi plan jer je otvoren novi, povoljniji pravac Sinj - Bosansko Grahovo - Knin. Na tom pravcu bili su dijelovi 2. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske koji se na Dinari spajao sa 7. sjevernodalmatinskim korpusom Srpske Vojske Krajine. Operacijski ciklus na Livanjskom polju i operacija Bljesak Nekoliko mjeseci Zborno područje Split je djelatnom obranom i s nekoliko kratkih ali vrlo učinkovitih napada potiskivalo srpske snage u dubinu Livanjskog polja prema Bosanskom Grahovu. Prvi od tih napada, operacija Zima-94, proveden je u razdoblju od 29. studenog do 24. prosinca 1994. Napad je proveden iz rubova Livanjskog polja i duž Dinare, a tijekom tog napada su snage bosanskohercegovačkih Srba odbačene za oko 20 kilometara u dubinu Livanjskog polja. Veći dio Livanjskog polja s uzvišenjima Staretina i Dinara stavljen je pod nadzor Hrvatskih snaga. No najveći uspjeh postignut je posredno: oslabio je srpski pritisak na Bihać. Potom je nekoliko mjeseci provođena djelatna obrana u kojoj je crta dodira promijenjena nekoliko puta u korist Hrvatske vojske. Radilo se o lokalnim korekcijama crte, a prvi značajniji potez bila je jednodnevna akcija Skok-1 koja je provedena 7. travnja 1995. Oslobođeno je područje od oko 75 četvornih kilometara i povećana stabilnost crte Zbornog područja Split. Nakon sustavnog višemjesečnog hladnog tuša od Hrvatskih snaga na Livanjskom polju, slijedio je novi udar u Hrvatskoj, na području zapadne Slavonije. Zborno područje Bjelovar, ojačano snagama iz zbornih područja Osijek i Zagreb i podstožernim postrojbama Glavnog stožera, provelo je 1. i 2. svibnja operaciju Bljesak. Operacija je uspješno izvedena. U nekoliko dana oslobođeno je cijelo okupirano područje zapadne Slavonije, a snage 18. korpusa Srpske Vojske Krajine su razbijene i zarobljene ili natjerane na povlačenje u Bosnu. Operacija Bljesak je postavila neke standarde koji su primijenjeni i pri Oluji. Zborno područje Osijek operaciju je osiguravalo od mogućeg napada 11. slavonsko-baranjskog korpusa Srpske Vojske Krajine kroz obrambenu operaciju Zid. U istoj funkciji bile su i snage Hrvatskog vijeća obrane iz Zbornog područja Orašje. Tijekom operacije 11. slavonsko-baranjski korpus je podigao bojnu spremnost, a nekoliko postrojba Vojske Jugoslavije izišlo je na logorovanje u Srijem i Vojvodinu. Najaktivniji su bili bosanskohercegovački Srbi koji su 5. svibnja počeli napade na snage Hrvatskog vijeća obrane u Bosanskoj Posavini. Planirali su izlazak na desnu obalu rijeke Save kako bi dobili operacijsku osnovicu za prelazak u Hrvatsku radi odsijecanja Spačvanskih šuma i spajanja sa snagama 11. slavonsko-baranjskog korpusa Srpske Vojske Krajine. Po hrvatskim obavještajnim podacima, napadi su vođeni pod tajnim nazivom Osveta. Dok je trajala operacija Bljesak, pobunjeni Srbi su demonstrirali svoju strategiju realne prijetnje raketnim udarom po Zagrebu u kojem su stradali civili, a što nije imalo učinka na provedbu operacije. Oslobađanje zapadne Slavonije bio je težak udarac za Krajinu. Njen predsjednik Mile Martić u pismu predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću, napisat će da «tragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja. Ne samo da je izgubljen teritorij i ne samo da je stradalo na stotine civila, ono što u ovom času užasa nespokoj čini još i većim je toliko prošireno uvjerenje kod naroda da je srpsko pitanje izdano, i to od strane samih Srba. Duž cijele Krajine širi se glas o njenoj predaji; ljudi sa nevjericom konstatuju da nas je zaboravila i Srbija i Republika Srpska. U mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema za iseljavanje». Tražena je vojna pomoć koja je u jednom dijelu i dobivena. Zapovjednika vojske generala Čeleketića zamijenio je novi zapovjednik, general-potpukovnik Mile Mrkšić poznat kao zapovjednik Operativne skupine JNA koja je u studenom 1991. zauzela Vukovar. Mrkšić je poboljšao ustroj Srpske Vojske Krajine tako što je osnovao Korpus specijalnih jedinica po uzoru na sličan u Vojsci Jugoslavije. Uz to je u svim korpusima počeo ustroj bataljuna za intervencije od snaga iz sastava svake brigade. Rok za njihov ustroj bio je 28. srpanj, a do 25. srpnja svaka brigada je morala ustrojiti bataljunsku pričuvu do voda, a na razini brigade četu s tenkovskim vodom «za manevar po frontu i zatvaranje ugroženog pravca». Jedna od mjera predostrožnosti, koja je nesumnjivo bila opća, sačuvana je u zapovijedi zapovjednika 11. pješačke brigade Srpske Vojske Krajine iz Vojnića od 1. kolovoza 1995. da se blokiraju snage UNCRO-a, razoružaju i drže kao taoci. Pored vojske, za hrvatski napad su se pripremale i civilne strukture Krajine. Republički štab civilne zaštite je 2. kolovoza 1995. zapovjedio evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, pokretnih kulturnih dobara i novčanih sredstava. Svjesni da nakon oslobađanja zapadne Slavonije na red dolazi ostatak Krajine, počeo je prijem dobrovoljaca, a od 1. lipnja 1995. i mobilizacija vojnih obveznika u Saveznoj Republici Jugoslaviji koji su nakon 17. kolovoza 1990. napustili Krajinu. U svrhu podizanja morala održan je mimohod vojske na poligonu Slunj na Vidovdan, 28. lipnja 1995., na kojem je predstavljen Korpus specijalnih jedinica i koji je dobro primljen među stanovništvom i vojskom. Prva operativna zadaća novog srpskog zapovjednika bila je nastavak napada na Bihać. Na području Cazinske krajine, sa strane Srpske Vojske Krajine, duže vrijeme bila je angažirana Operativna grupa Pauk pod vodstvom generala Mile Novakovića, a po osnutku Korpusa specijalnih jedinica dio je također uveden u borbu kao Operativna grupa 2. U napadima na Bihać sudjelovala je i skupina pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije. Razlog takve odluke bio je rezultat srpskih nastojanja da riješe problem bošnjačkih džepova u BiH kao što će to napraviti u Srebrenici, ali i reakcija na djelovanje Hrvatske vojske u lipnju na Livanjskom polju. Naime, od 4. do 11. lipnja Zborno područje Split provelo je taktičku operaciju Skok-2 s kojom je Livanjsko polje u cijelosti stavilo pod svoj nadzor i ujedno izbilo pred Glamoč i Bosansko Grahovo. Tako je izravno ugrožena prometnica Bosanski Petrovac - Drvar - Strmica - Knin, što je zaprijetilo potpunoj prometnoj izolaciji zapadnih dijelova Krajine. U tim okolnostima je naglašen i strateški značaj područja zapadne Bosne u kojem je 5. korpus Armije Bosne i Hercegovine koordiniranim djelovanjem Vojske Republike Srpske i Srpske Vojske Krajine bio doveden u vrlo tešku situaciju. Za obje srpske vojske, kako u BiH, tako i u RH, uspješno rješavanje «problema» zapadne Bosne nosilo je oslobađanje znatnih snaga 2. krajiškog korpusa vojske bosanskohercegovačkih Srba, koje bi nakon toga mogle biti uporabljene na južnom dijelu zone odgovornosti Korpusa, prema postrojbama Zbornog područja Split i Hrvatskog vijeća obrane. Isti je slučaj bio i s angažiranim snagama 15. ličkog, 21. kordunskog i 39. banijskog korpusa Srpske Vojske Krajine koje bi oslobodile uporabljene snage s tog bojišta i koncentrirale ih prema granicama Krajine. Uspjeh bi povukao i snažan moralni učinak po srpske vojske, koje su već duže vremensko razdoblje na «zapadnim granicama srpstva» bilježile samo poraze. Najveće svjedočanstvo ugroze Bihaća bila je spremnost Bošnjaka da nakon nekoliko godina rata sklope prvi vojni sporazum s Hrvatskom. U Splitu je 22. srpnja potpisan sporazum kojim je Sarajevo «legaliziralo» nazočnost Hrvatske vojske u BiH. Prvi učinci sporazuma došli su nakon tri dana. Zborno područje Split i Hrvatsko vijeće obrane 25. srpnja su krenuli u napadnu operaciju Ljeto-95 s kojom su do 30. srpnja zauzele Bosansko Grahovo i Glamoč i njihova šira područja. Vojska Republike Srpske odbačena je dublje u Bosnu, a Knin je izgubio najvažniju prometnicu i zaleđe koje je nepunu godinu dana ranije bio možda njen najznačajniji oslonac, ako ne čisto vojni, tada bez ikakve sumnje psihološki. Hrvatskoj vojsci put za Knin bio je otvoren. Hrvatsko vrhovništvo nije dvojilo da do mirne reintegracije neće doći, a da mirovanje hrvatskih snaga zbog zapadne Bosne može samo pogoršati opći odnos snaga, koji nikada do tada nije bio tako povoljan. Na političkom planu posljednji pokušaj mirnog razrješenja problema pobunjenih područja učinjen je 3. kolovoza 1995. u ®enevi. Hrvatska delegacija je na pregovorima zatražila: mirnu reintegraciju okupiranih područja, otvaranje svih prometnica na okupiranom području, primjenu hrvatskog Ustava na cijelom području Hrvatske, provedbu ustavnog zakona za srpsku etničku zajednicu, kojoj hrvatske vlasti jamče politička, građanska i nacionalna prava. Odgovori koji su dobiveni, od hrvatske strane ocijenjeni su nezadovoljavajućim. Zadaću oslobađanja privremeno okupiranih područja RH dobila je Hrvatska vojska. Krajina u očekivanju Oluje Hrvatski napad pobunjene Srbe nije mogao iznenaditi. Ratno stanje na cjelokupnom području Krajine proglašeno je 28. srpnja 1995. «Izvršena je potpuna mobilizacija i jedinice Srpske Vojske Krajine nalaze se u punoj borbenoj gotovosti. Hrvatska vojska ostvarila je značajan uspjeh na glamočko-grahovskom pravcu i time naše snage dovela u nepovoljan operativno-strategijski položaj. I dalje se vrši koncentracija i grupiranje Hrvatske vojske na granicama prema Krajini, posebno na južnom ratištu», kaže se u jednoj naredbi Glavnog štaba Srpske Vojske Krajine od 31. srpnja 1995. Postrojbama Srpske Vojske Krajine zabranjen je odmor koji se mogao koristiti samo na postavima u okviru borbenog rasporeda. S hrvatskim napadom Srbi su računali od početka srpnja, a krajem mjeseca je očekivanje bilo na najvišoj razini. Tako je npr. Zapovjedništvo 39. banijskog korpusa 25. srpnja obavijestilo podređene sastave da će «gotovo sigurno» Hrvatska vojska napasti 7. sjevernodalmatinski korpus 26. ili 27. srpnja i, vjerojatno, u približno vrijeme desantirati specijalne postrojbe na područje Bihaća. Postrojbe za elektronsko izviđanje Hrvatske vojske koje su intenzivno pratile radio-promet u Krajini na kraju srpnja su zaključile da «iz svih civilnih razgovora sa područja Like proizlazi da među civilnim stanovništvom na ovom području vlada strah, pa skoro bi se moglo reći i panika od napada postrojbi RH. Shodno tome navodno postoje i pravci za evakuaciju, ali kao i u svim ostalim razgovorima nije moguće ništa saznati o tome što bi bilo od obavještajnog značaja, već se uglavnom radi o rekla-kazala. Navodi se da su ljudi fizički i psihički iscrpljeni stalnom psihozom i očekivanjem napada i da su na rubu snaga». Tijekom noći 28./29.srpnja očekivao se napad Hrvatske vojske kod Sunje i na Glinu. Tijekom 29. srpnja zabilježeno je da se autobusima prebacuju tisuće žena i djece iz Knina u pravcu Beograda. Dan kasnije, 30. srpnja, zabilježeno je proglašenje ratnog stanja na prostoru Krajine. Istog dana iznose se podaci o uznemirenosti i panici (u okolici Krnjaka dio stanovništva se počeo spremati za bijeg). Dan prije početka operacije 3. kolovoza, Radio Petrinja najavljivala je napad Hrvatske vojske na krajinu. Četvrtog kolovoza u 00:30 sati zabilježeno je da 21. kordunski korpus Srpske Vojske Krajine raspolaže saznanjem da napad Hrvatske vojske počinje 4. kolovoza u 5 sati. Pripreme za evakuaciju civilnog pučanstva su nastavljene, a primijećeno je da pripadnici srpske policije sklanjaju obitelji u BiH. Zabilježeno je da će se preko mostova u Bosnu propuštati samo žene i djeca. Isti je dan navedeno da je stanovništvo Dvora spremno za evakuaciju. Oluja Sredinom svibnja promijenjen je tajni naziv direktive za oslobađanje okupiranih područja Hrvatske iz Bljesak u Oluja. Nakon oslobađanja zapadne Slavonije dio slobodnih snaga je preraspodijeljen i uporabljen za ojačanje zbornih područja Split, Osijek, Zagreb, Karlovac i Gospić. Hrvatske postrojbe dobile su zadaće po jedinstvenoj zamisli i zadaći: osloboditi okupirano područje Republike Hrvatske na području Dalmacije, Like, Korduna i Banovine uz odsudnu obranu na području Slavonije i južne Dalmacije. U početnoj fazi operacije od njih je tražen i očekivan brz prodor u raspored srpskih snaga i izbacivanje iz uporabe njihovih topničko-raketnih sustava kako bi se spriječilo razaranje industrijskih kapaciteta i gradova koji su im bili u dometu. To je više-manje bilo aktualno na svim dijelovima bojišta jer su veći gradovi -Zadar, Gospić, Sisak, Karlovac- bili na izravnom dometu topništva, a ni hrvatska metropola nije bila nedostižna za udar raketa «Orkan» ili raketa zemlja-zemlja, što su pobunjeni Srbi nekoliko puta demonstrirali, posljednji put 1. svibnja 1995. Druga faza operacije podrazumijevala je širenje klinova koji su probili prvu crtu obrane, uvođenje novih snaga i nastavak napada prema državnoj granici s Bosnom i Hercegovinom. U toj fazi očekivano je cijepanje srpskih snaga, presijecanje dijela prometnica, nakon čega je slijedio završni dio operacije: uništenje zaostalih snaga i osiguranje državne granice. To je posebice bilo značajno na pravcima prema Bihaćkoj enklavi jer se spajanjem s Armijom BiH dobivao mnogi širi obruč no što bi to bilo da ga nije bilo. Zadaća spajanja očekivana je na području Like i Banovine.


Foto by B.Mr.

Ostatak Hrvatske vojske, posebice snage na istočnom i južnom dijelu Hrvatske, imao je zadaću da se pobrine da glavnina hrvatskih snaga ne bude uznemiravana od Vojske Jugoslavije i dijela Vojske Republike Srpske. Obrambena zadaća Zbornog područja Osijek zvala se Fenix, a Južnog bojišta Maestral. Obrambena zadaća Zbornog područja Osijek bila je osjetljiva zbog ravničarskog, tenkoprohodnog zemljišta i logorovanja dijelova Vojske Jugoslavije u Vojvodini i Srijemu. Stoga je obrana postavljena na dva obrambena pojasa koja su posjele pričuvne postrojbe, dok su dvije gardijske brigade bile u operativnoj pričuvi sa zadaćom protunapada na srpske snage u slučaju da one probiju hrvatsku crtu obrane. Zadaća Srpske Vojske Krajine bila je jednostavna, odsudnom obranom obraniti teritorij koji je 1991. za njih privremeno okupirala JNA, a negdje čak i prijeći u napad i napraviti korekciju crta kako bi se dobilo na većoj stabilnosti Krajine. Obrana je uglavnom temeljena na jakim prirodnim preprekama, koje je nakon slamanja hrvatskog napada trebalo ojačati na rijekama Kupi i Savi na Banovini, Mrežnici na Kordunu, planinskom lancu Velebita kao i na dijelu moru između ©ibenika i Biograda na moru. Na području Slavonije planirano je čak odsijecanje Spačvanskih šuma i izlazak na rijeku Savu radi spajanja sa snagama bosanskohercegovačkih Srba. Napad je trebala podržati vrlo jaka operativna skupina Vojske Jugoslavije. Pred početak operacije snage UNCRO obaviještene su da operacija počinje. Oluja je počela u 5 sati 4. kolovoza, kada je glavnina Hrvatske vojske ojačana specijalnim snagama policije krenula u napad duž duge crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku. Zborno područje Osijek i Južno bojište istovremeno su prešli u obranu. Napadu pješaštva i oklopništva prethodila je jaka topnička priprema po prednjoj crti i dubini srpskog rasporeda, kao i napad zrakoplovstva na njihova središta veze, zapovjedna mjesta i skladišta. Nakon što je operacija počela, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman uputio je poruku hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Pripadnike srpske vojske pozvao je da predaju oružje, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema hrvatskim zakonima. Svi oni koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu kod svojih kuća i bez straha dočekaju hrvatsku vlast. Sektor Banovina Zbog neposredne blizine crta bojišta Siska i relativne Zagreba, zadaća oslobađanja Banovine bila je posebno osjetljiva. Valjalo je spriječiti topničko-raketne udare po naseljenim mjestima, a što se moglo napraviti samo na jedan način: brzo razbiti srpske snage na crti dodira, što je automatski značilo povlačenje i njihovog topništva u dubinu bojišta. Stoga je brzina bila temeljni zahtjev postavljen pred snage Zbornog područja Zagreb od kojih je očekivana glavna uloga u oslobađanju Banovine. Napad je počeo iz pravca Sunje i brzo se proširio duž cijele crte bojišta; hrvatske snage su ušle glavnim dijelom snaga u zonu razdvajanja i ovladale dijelom prometnice Petrinja - Glina. I to je bilo sve od velikih očekivanja; 2. gardijska brigada Hrvatske vojske, poznata kao Gromovi, nenadano je zaustavljena na prilazima Petrinji. Rasprave oko razloga ni sada nisu rijetke u vojnim krugovima i među sudionicima rata. Po nekim mišljenjima zapovjednik Zbornog područja Zagreb nije razumio direktivu za napad, po drugima postupio je samovoljno, po trećima ništa se neobično nije dogodilo. Stvarno se radilo o kombinaciji samovolje i nešto manje nerazumijevanja operacijskog plana. Umjesto da odsiječe Petrinju i onemogući pokušaj intervencije iz Gline, 2. gardijska brigada je nepotrebno poslana na zauzimanje Petrinje. Zapela je, izostao je očekivani dublji prodor, a Zborno područje je ostalo bez svojevrsnog «frontmena» koji je trebao povući ostale snage u napad, biti glavna snaga napada. Ovako se zastoj Gromova nepovoljno odrazio na ritam napada, više-manje cjelokupnog zbornog područja. Usprkos toga nisu se ostvarili hrvatski strahovi od jakih topničkih udara po gradovima i industrijskim postrojenjima u zahvatu fronte, iako je u Sisku srpsko topništvo oštetilo postrojenja Termoelektrane i Rafinerije. Nastalu krizu razriješio je osobno Vrhovnik Tuđman. Po njegovoj zapovijedi, 5. kolovoza je general pukovnik Petar Stipetić imenovan za glavnog zapovjednika na području Banovine pod čije su zapovijedanje došle snage zbornih područja Bjelovar i Zagreb. Stipetić je tijekom 1993. i 1994. bio zapovjednik Zbornog područja Zagreb pa uporaba snaga na Banovini za njega nije bila nepoznanica. Njegovim dolaskom snage su prestrojene, razriješena je kriza kod Petrinje, nakon čega je 2. gardijska brigada krenula u dubinu Banovine prema ranijoj zamisli. Snage oko Sunje su pojačane, a na pravac prema Glini uvedene su dvije nove brigade. No šteta je bila počinjena i nije se dala ispraviti. Omogućila je izvlačenje gotovo kompletnog dijela borbene tehnike 39. banijskog korpusa i Korpusa specijalnih jedinica Srpske Vojske Krajine. Sreća u nesreći prvih dana Oluje bilo je djelovanje Zbornog područja Bjelovar koje je nenadano postalo «junak dana». Ono je 4. kolovoza, prvog dana operacije, uspješno forsiralo rijeku Savu na odsjeku Jasenovac - Drenov bok i prodrlo dva kilometra u bojni raspored srpskih snaga na pravcu prema Hrvatskoj Dubici. Ne treba zaboraviti da je nasilan prijelaz rijeke i za gardijsku brigadu zahtjevna zadaća, a tih se dana, prema mišljenjima mnogih, napose 125. domobranska pukovnija iz Novske pokazala kao profesionalna, a ne pričuvna postrojba. Do kraja dana Zborno područje Bjelovar je stvorilo uvjete za oslobađanje Hrvatske Dubice, što je provedeno u jutro 5. kolovoza. Novi cilj bila je Hrvatska Kostajnica. Oslobođena je navečer 6. kolovoza, čime je Zborno područje Bjelovar završilo napadni dio operacije. Pristupilo je utvrđivanju dostignute crte, osiguranju državne granice i čišćenju oslobođenih područja između rijeke Save i Une. Tijekom 6. kolovoza i snage Zbornog područja Zagreb počele su bilježiti veće uspjehe. U jutarnjim satima oslobodile su Petrinju i veći broj sela, što je omogućavalo prodor smjerom Kostajnica - Dvor i Petrinja - Glina - Dvor. Na područje Banovine ušao je dio snaga Zbornog područja Karlovac koje su uspješno završile operaciju na pravcu Ogulin - Slunj. Njihova zadaća bila je zaštita zaleđa i lijevog boka 1. gardijske brigade koja je, nakon što se spojila sa snagama 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine, s šireg područja Rakovice usmjerena u napad prema Vojniću. Ujutro 7. kolovoza načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske zapovjedio je prekid paljbe na području Vojnić - Vrginmost - Glina - Kostajnica - Dvor jer je to tražio general UNCRO-a Peter Peeters, navodno jer su to tražili pobunjeni Srbi iz 21. kordunskog korpusa koji se povukao na Banovinu. Zborno područje Zagreb moralo je pripremiti postrojbu jačine brigade koja je po dolasku se razmjestiti u širem području mjesta, blokirati ga i dozvoliti prijelaz preko mosta samo nenaoružanim osobama, a oficirima i podoficirima s pištoljima. Sve ostalo oružje i vojna oprema u nazočnosti UNCRO-a trebala se predati Hrvatskoj vojsci. Brzo se pokazalo da od dogovora nema ništa. General Stipetić je cijeli dan uzalud čekao srpsko poslanstvo, ono nije stizalo. Cijeneći da je to varka kojom Srbi pokušavaju dobiti na vremenu, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske povukao je zapovijed o prekidu vatre i zapovjedio nastavak napada radi «razbijanja neprijatelja na području Banovine i izbijanja na državnu granicu Republike Hrvatske sukladno ranije datim zapovijedima». Napad je nastavljen i u toku dana oslobođena su naselja između Gline i Petrinje i Dvora na Uni. Do spajanja sa snagama 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine nije došlo samo zbog propuštanja kolone srpskih izbjeglica na prometnici od Gline do Dvora na Uni. U Dvoru na Uni srpske snage uspjele su uspostaviti i do predvečer 8. kolovoza održati mostobran preko kojeg se izvukao 39. banijski korpus i glavnina Korpusa specijalnih jedinica. Naoružanje i oprema predana je vojsci bosanskohercegovačkih Srba. Sjeverno od Dvora organiziranog otpora srpskih snaga nije bilo. Predaja 21. kordunskog korpusa dogovorena je 8. kolovoza i realizirana je u sljedeća dva dana. Do kraja 10. kolovoza 1995. godine postrojbe Hrvatske vojske, u pojasu odgovornosti Zbornog područja Zagreb, izbile su na državnu granicu Republike Hrvatske i na njoj organizirale obranu. Neraščišćena je ostala Petrova Gora koju su od zaostalih dijelova Srpske Vojske Krajine do 14. kolovoza očistile snage Specijalne policije i zbornih područja Zagreb i Karlovac. Sektor Kordun Prvog dana operacije snage Zbornog područja Karlovac na ogulinskom dijelu bojišta okružile su Plaški i stavile pod nadzor prometnicu Slunj - Primišlje - Perjasica. Na karlovačkom dijelu bojišnice prvi napad je pretrpio neuspjeh, nakon čega je provedeno prestrojavanje snaga i prenošenje napada u međurječje Mrežnice i Korane na pravac prema selu Krnjku i dalje prema Vojniću. Bilo je to odstupanje od prvobitnog plana operacije, što je pokrenulo i ostale snage na karlovačkom bojištu. Petog kolovoza oslobođeni su Plaški, Primišlje i međurječje Korane i Mrežnice. Istovremeno su snage 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane iz bihaćkog džepa presjekle prometnicu Slunj - Titova Korenica, čime je 21. kordunski korpus ostao bez moguće odstupnice prema Lici. Poslijepodne 6. kolovoza 1. gardijska brigada se u području sela Tržička Raštela spojila sa snagama 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine. Brigada je potom nastavila prema Slunju kojeg je oslobodila zajedno sa snagama Zbornog područja Karlovac s ogulinskog dijela bojišta. Sedmog kolovoza oslobođeno je Kamensko, Tušilović, Krnjak, Veljun i Vojnić. Vojska Fikreta Abdića oko Cazina potpuno se raspala i s nekoliko tisuća izbjeglica povukla prema Vojniću, gdje je zaustavljena i blokirana od strane snaga Zbornog područja Karlovac. Od 8. kolovoza snage Zbornog područja Karlovac angažirane su na čišćenju šireg područja Vojnića i Vrginmosta, a potom na nadzoru držane granice i čišćenju Petrove Gore. Sektor Lika Zborno područje Gospić operaciju je počelo napadom na osam pravaca i osvajanjem značajnih kota na prvoj crti bojišta. Presjeklo je dio prometnica i do kraja dana zauzelo Dabar, veći dio prijevoja Ljubova i ugrozilo Novi Lički Osik. Petog kolovoza napad je uspješno nastavljen, oslobođeno je Ljubovo i njegovo šire područje, Lička Jasenica, Saborsko, Novi Lički Osik i Ostrovica, prekinuta je prometnica Plitvička Jezera - Slunj, a Vrhovine su okružene. Specijalne snage policije ovladale su komunikacijskim čvorištem Gračac. U toku 6. kolovoza postignut je spoj sa snagama 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine kod Grabovca i Prijeboja. Oslobođeni su Malovan, Bruvno, Korenica, Vrhovine, Plitvička Jezera, Cetingrad, Krbava i Udbina, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i Pločanski Klanac. Iz sastava Zbornog područja Gospić izišla je 1. gardijska brigada i krenula prema Slunju. Četvrtog dana operacije nastavljeno je napredovanje prema državnoj granici. Dio snaga vršio je čišćenje područja, asanaciju i prikupljanje ratnog plijena. Oko 18 sati postrojbe Zbornog područja Gospić u suradnji sa specijalnim postrojbama policije oslobodile su Donji Lapac i izbile na državnu granicu, a usput je oslobođen Mazin, Dobroselo i Gornji Lapac. Time je zadaća Zbornog područja Gospić bila završena. Oslobođen je cijeli prostor u pojasu Zbornog područja. Specijalna policija zauzela je Kulen Vakuf i zaposjela otporne točke u širem području mjesta. Sljedećih dana organizirana je obrana državne granice, čišćenje oslobođenog prostora, sanirano bojište, prikupljana stoka i ratni plijen i izvlačeno oštećeno naoružanje i oprema. Sektor Dalmacija U odnosu na ostale hrvatske operativne sastave, operacija Zborno područje Split imala je dvije specifičnosti. Prvo, provedena je pod imenom Kozjak-95, a ne Oluja. Drugo, snage su bile podijeljene na četiri operativne skupine koje su nosile imena prema pravcima napada, odnosno mjestima s kojih su počele operaciju. Operativne grupe su se zvale: Zadar, ©ibenik, Sinj i Sjever. Glavni pravci napada bili su: Bosansko Grahovo - Knin na kojima su napadale 4. i 7. gardijska brigada kao najjače snage zbornog područja; pravac Jasenice - Miškovci i Uniški Doci - Unište - Kijevo. Najveći broj snaga ipak je bio na nekom od ukupno osam pomoćnih pravaca. Dan prije početka operacije, 3. kolovoza, snage Hrvatskog vijeća obrane napale su bosanskohercegovačke Srbe na pravcu Glamoč - Vitorog s ciljem vezivanja i skrivanja stvarnih namjera Hrvatske vojske. Tijekom prvog dana operacije, 4. kolovoza, snage Zbornog područja Split probile su crtu obrane Kninskog korpusa Srpske Vojske Krajine na svim pravcima napada i ovladale crtom u dubini od 4 km od polaznih položaja. Snage specijalne policije na Velebitu sa snagama 2. bojne 9. gardijske brigade zauzele su dominantne kote Tulove Grede i Mali Alan. Na kraju prvog dana operacije stvoreni su povoljni uvjeti za oslobađanje Knina i odsijecanje 7. sjevernodalmatinskog korpusa Srpske Vojske Krajine. Prema srpskim izvorima, većina srpskih snaga se povukla brzo i bez borbe. Jedna od njih, Vrlička brigada, povukla se bez da je imala bojni kontakt s hrvatskim snagama, čak se tvrdi da je bojno polje napustila tako vješto da je hrvatskim snagama trebalo više od 24 sata da to uoči i shvati. Prema istim izvorima, slično se ponio i ostatak korpusa, povukao se bez borbe, ljudstvo je pokupilo obitelji i krenulo u sveopću „bježaniju“. Izuzetak je bila samo Benkovačka brigada koja se jedina ponijela kao vojska. Petog kolovoza prijepodne postignut je najveći uspjeh operacije: 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade oslobodila Knin. Simbolički značaj uspjeha bio je najvrjedniji i najviše je odjeknuo: Povijest Krajine bila je svršena. Sjevernodalmatinski korpus Srpske Vojske Krajine bio je potpuno razbijen, a od većih mjesta oslobođeni su Vrlika, Drniš i Benkovac. Razbijene srpske snage povukle su se prema Lici i Bosni. Do kraja dana Zborno područje Split je praktično provelo u djelo glavninu svojih zadaća. Sljedeća dva dana zborno područje Split je više - manje bilo neaktivno, što su pobunjeni Srbi iskoristili da preko Otrića izvuku glavninu bojne tehnike 7. sjevernodalmatinskog i 15. ličkog korpusa. Crta selo Otrić - Strmica dostignuta je 7. kolovoza, a dan kasnije na pravcima Otrić - Srb i Knin - Srb snage Hrvatske vojske izbile su na državnu granicu, «čime je definitivno izvršena postavljena zadaća». Slijedilo je utvrđivanje, prestrojavanje snaga i čišćenje oslobođenog prostora. Djelovanje zrakoplovstva Temeljna zadaća Hrvatskog ratnog zrakoplovstva bila je zrakoplovna na glavnim pravcima napada; zrakoplovna paljbena potpora snaga KoV; izviđanje iz zračnog prostora; prevoženje zračnim putem - u cilju manevra snaga KoV, i u cilju evakuacije ranjenika. Obrambeni dio zadaće bila je zaštita prostora Zagreb - Karlovac - Sisak - Kutina. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je prvi put sudjelovalo s cjelokupnim ljudskim i materijalnim resursima, a bojno je djelovalo s cijelog teritorija Republike Hrvatske. U okviru priprema, letačke posade su se posebno pripremale za letenje na malim visinama i u brišućem letu. Za izvršenje zadaća Zrakoplovstvo je raspolagalo sa 17 borbenih zrakoplova, 5 borbenih helikoptera, 9 transportnih helikoptera, 3 transportna zrakoplova, jednim zrakoplovom za elektronsko izviđanje i jednim helikopterom za elektroničko-termovizijsko izviđanje. Tijekom operacije uspješno se bojno djelovalo po planiranim objektima (centrima veze i zapovjednim mjestima srpskih postrojba). To su bili napadi koje su neki srpski autori proglasili napadom NATO zrakoplova, a od njih kasnije bez ikakve kritike prihvatili i neki hrvatski autori. U daljnjem tijeku operacije Zrakoplovstvo je djelovalo prema planu i po pozivu, pa je izvršilo 67 borbenih letova, u sklopu kojih je uništeno 26 raznih objekata. Za zadaću protuzračne obrane izvršeno je 50 letova bez bojnog djelovanja. Za zadaću izviđanja izvršeno je 7 letova zrakoplova i helikoptera. U svrhu prevoženja izvršeno je 11 helikopterskih letova u kojima je prebačeno oko 480 osoba i oko 85 tona tereta. Najslabiji dio uporabe zrakoplovstva bila je zastarjela oprema sustava zračnog motrenja i navođenja jer nije bilo moguće osigurati motrenje zračnog prostora ispod visine 500 m, niti navođenje zrakoplova ispod visine 1000 m. Tijekom operacije nije bilo gubitaka u ljudstvu i tehnici, iako je oštećeno 11 zrakoplova Mig-21. Obavještajni rad Oluja je bila i kruna dugogodišnjeg djelovanja Obavještajne uprave Glavnog stožera Hrvatske vojske. Ona je dugo godina mukotrpnim i kontinuiranim radom prikupljala podatke o protivniku. Prikupljeni podaci su redovno dostavljani na uvid i uporabu odgovarajućim razinama zapovijedanja. U pripremi operacije provedeno je uvezivanje obavještajnih organa zapovjedništava svih sudjelujućih sastava u jedinstveni sustav izvješćivanja, koji je osigurao raspolaganje informacijama u realnom vremenu. Dio obavještajnih organa ojačan je analitičarima iz Obavještajne uprave. Postrojba bespilotnih letjelica Glavnog stožera Hrvatske vojske obavljala je snimanje iz zraka objekata u dubini neprijateljevog rasporeda. Izvidničko-diverzantska satnija Glavnog stožera u operaciji je angažirana na ličkom bojištu. Tijekom provedbe operacije uspješno je realizirana obrada podataka koji su korišteni u zadaćama specijalnog rata. Angažirano je sedam skupina za elektronsko ometanje, a uporabom bespilotnih letjelica ostvareno je navođenje topničke paljbe i otkrivanje protivnikovih kolona i područja koncentracije snaga. S obzirom na ograničenja tehničke naravi, obavještajno osiguranje operacije Oluja ocijenjeno je odličnom ocjenom. Odlazak Srba i rad Vojne policije protiv nedoličnog ponašanja Je li Oluja operacija etničkog čišćenja Srba? Riječ je o pitanju na kojeg nije moguće odgovoriti samo kroz Oluju. Mora ga se postaviti u kontekstu razdoblja od nastanka SAO Krajine do nestanaka Republike Srpske Krajine. U tom su razdoblju pobunjeni Srbi u Hrvatskoj pokazali masovan odziv u izjašnjavanju protiv suživota s Hrvatima, masovno su sudjelovali u oružanoj pobuni i masovno su otišli iz Hrvatske. Navečer 4. kolovoza 1995. Hrvatska vojska je elektronskim izviđanjem presrela poruka da je prema «zapovjedi Milana Martića započeta … organizirana 'evakuacija' žena, djece i staraca», što je bio točan podatak. Treba napomenuti da je to bio prvi dan operacije u kojem je Srpska Vojska Krajine načelno odolijevala pa se znaci sveopćeg sloma nisu mogli vidjeti. Za takvu potvrdu ima već dovoljno dokaza i jasno je da će se oko ovoga još dugo voditi rasprave s unaprijed zauzetim stajalištima. No ne može se negirati da je u završnici operacije, a i kasnije, bilo ponašanja koja se trebaju pravno sankcionirati. Do 10. rujna 1995. Vojna policija je prepratila i kriminalistički obradila 1576 osoba. «Kriminalističkom obradom, u suradnji sa SIS-om i MUP-om RH, uz krivičnu prijavu i zasebno izvješće, tijelima pravosuđa propraćeno je ukupno 659 osoba, koje se osnovano sumnjiče za počinjena krivična djela na štetu Republike Hrvatske». Na oslobođenom području vojna policija je zbog nestegovnog ponašanja privela 558 pripadnika Hrvatske vojske, od čega su 262 zadržana. Podnijela je 445 stegovne prijave, pretresla 1059 pripadnika Hrvatske vojske i od 669 oduzela otuđenu imovinu s oslobođenih područja. U suradnji sa Kriminalističkom policijom MUP-a RH izvršila je kriminalističku obradu za 321 krivično djelo, od čega: 13 ubojstava, 18 slučajeva stradanja pripadnika Hrvatske vojske nesretnim slučajem, 191 paljevinu, 13 miniranja i 86 ostalih krivičnih djela (uglavnom otuđivanje imovine). «Od poznatih počinitelja navedenih kaznenih djela 79 su pripadnici Hrvatske vojske, a u 274 slučaja civilne osobe». Dio neprimjerenog ponašanja počinili su i pripadnici Armije BiH. Na to je još 7. kolovoza Stožer UNCRO upozorio Glavni stožer Hrvatske vojske te zatražio od GS Hrvatske vojske da zamoli 5. korpus Armije Bosne i Hercegovine da «prekinu ove flagrantne povrede međunarodnog prava počinjene na hrvatskom teritoriju protiv nevinih civila» jer «akcije bosanskih trupa razaraju povjerenje što ga Vaša Vlada nastoji poticati među pučanstvom hrvatskih Srba». Osiguranje operacije i djelovanje bosanskohercegovačkih Srba i Vojske Jugoslavije Na kraju od očekivane pomoći glavnini Srpske Vojske Krajine nije bilo ništa. Slavonsko-baranjski korpus uzdržao se od napada, ograničio se na pješačko i povremeno topničko uznemiravanje obrambenih hrvatskih postava. Registrirani su i ulazi u zonu razdvajanja, a niz rijeku Dravu Srbi su puštali plutajuće mine. Samo su snage bosanskohercegovačkih Srba ozbiljnije intervenirale 7. kolovoza kada su zrakoplovstvom napale postrojbe Hrvatske vojske na rijeci Savi i gradove Kutinu, Viroviticu, Požegu i Županju. Provedba mobilizacije Mobilizacija pričuve za operaciju Oluja i obrambene operacije Fenix i Maestral počela je 28. srpnja kada je u postrojbama Hrvatske vojske bilo 58.040 vojnih obveznika. Planovi popune predviđali su mobilizaciju 112.656 pričuvnika. Uredi za obranu širom Hrvatske uputili su 153.506 mobilizacijskih poziva, od kojih je uručeno 121.730. Od tog broja, prema izvješćima uprava za obranu, u ratne postrojbe odazvalo se 111.391 pričuvnik, što iznosi 72,6 posto od broja upućenih poziva, ili 98,9 posto od plana popune. Ukupno je za operaciju Oluja mobiliziran 169.431 pričuvnik. Najslabiji odziv bio je u Zagrebu, a najveći u Virovitici. S obzirom na razdoblje, vrijeme godišnjih odmora, što je značilo da dio vojnih obveznika u vrijeme uručivanja mobilizacijskog poziva neće biti u mjestu prebivališta, upućeno je 40.850 poziva više od planova popune. Mobilizacija je pokazala da u uredima za obranu za dio pričuvnika nisu postojali ažurirani podaci o osobnom statusu (adresa stanovanja, mjesto zaposlenja), da postrojbe nisu dostavljale uredima spisak ranije mobiliziranih pričuvnika, i sl., da postrojbe nisu prihvaćale dragovoljce, unatoč tome što nisu bile u potpunosti popunjene pričuvnicima i da gotovo svi Uredi za obranu zbog nedostatka djelatnika nisu bili u stanju obaviti zahtjevne mobilizacijske zadaće - dijelom i zbog nedostatka informatičke opreme. Glede mobilizacije motornih vozila, bilo je određeno da treba mobilizirati 12.606 motornih vozila, a rezultat je bio da se uspjelo mobilizirati 6.580 vozila, ili 52,2 posto od traženog broja. Usporedbe i komentari JNA je godinama razvijala teoriju vojne operacije. Prema njenom pogledu operacija je bila kruna vojne znanosti, najsloženiji vid uporabe oružanih snaga i načelno se izvodila na operativno-strategijskoj razini. Ako prihvatimo takva razmišljanja, a za što nemamo opravdanog razloga jer je JNA teorijski razmišljala u kategorijama vojnih blokova, moglo bi se zaključiti da na hrvatskom i bosanskohercegovačkom ratištu gotovo da i nije bilo operacija. Prema tom kriteriju JNA je 1991. i 1992. provela samo jednu operaciju: zauzimanje Vukovara, no to je jednostrana operacija jer Hrvatska vojska s druge strane nije imala snage za tu razinu. Prema tome gledištu od svega vojnog djelovanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. značajke operacije ima samo Oluja. Armija Bosne i Hercegovine je imala tek poneku naznaku operacije. U travnju 1995. Armija Bosne i Hercegovine je s oko 20.000 ljudi zauzela Vlašić, u pothvatu čiji je značaj više taktički nego operativni. Hrvatska vojska je na Dinari radila slične napade s osjetno manje snaga i neusporedivo većim uspjehom. Na skupu o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji je 1998. održan u Budimpešti, a čija je zadaća bila na razini specijalnog rata protiv aktualne vlasti, dosta se govorilo o Oluji. General Jovan Divjak, čija je ratna uloga bila dokazivanje multietničkog karaktera Armije Bosne i Hercegovine, čak je osporio određenje Oluje kao operacije, zbog premalog broja ljudi angažiranih u borbi, te tako dokazao da nije odmakao od lekcija koje je naučio u školskim klupama učilišta JNA. Na svu sreću, vremena nepromjenjivih definicija su najvećim dijelom iza nas i sve je jasnije da svako ratište ima svoju specifičnost i da vojni pojmovnik nije isti u Sjedinjenim Američkim Državama i Hrvatskoj, iako časnici Hrvatske vojske proizvedeni u JNA i dalje razmišljaju u kategorijama svjetskog ratišta. Stoga ne treba čuditi da je upravo iz američkog vojnog pojmovnika izvučen naziv za vojno-teorijsko određenje Oluje kao operacije nastale na promišljanju američke zračno-kopnene bitke. Najpoznatiji zagovaratelj takvog pristupa je ratni načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera Hrvatske vojske admiral Davor Domazet-Lošo. Zračno-kopnena bitka je doktrina s kojom su Amerikanci planirali zaustaviti Sovjetsku armiju napadima zrakoplovstva po njenoj dubini s temeljnim ciljem da onemoguće pojačanje snaga s kojima su u bojnom dodiru i stvarajući na taj način uvjete za svoje ofenzivne napade. Riječ je o doktrini koja je provjerena u operaciji Pustinjska oluja u Iraku. Postavlja se pitanje je li moguća usporedba. I nekadašnji neslužbeni glasnogovornik JNA, vojni analitičar Miroslav Lazanski, vidio je u Oluji varijantu zračno-kopnene bitke, u kojoj je malobrojno zrakoplovstvo nadomješteno topništvom te tako potvrdio uobičajenu, ali stvarno neodrživu, tezu o prekomjernom granatiranju Krajine. Ozren ®unec je suprotnog mišljenja, po njemu je svaka usporedba sa zračno-kopnenom bitkom pretjerana i u političko-promidžbenoj funkciji. Riječ je o raspravi koja će bez sumnje još dugo trajati i u kojoj će sugovornici ogorčeno braniti svoja stajališta. Za mene osobno Oluja je bliža operacijama već viđenim u nekim od lokalnih ratova druge polovice XX. stoljeća, od kojih najviše odskače po učinkovitoj uporabi bespilotnih letjelica. Na kraju, Oluja je bila najuvjerljiviji pokazatelj narasle bojne moći Hrvatske vojske, trajan spomenik postroju gardijskih brigada i malog, ali odabranog društva pričuve, prvenstveno domobranskih pukovnija nastalih preimenovanjem 1994. iz iskusnih ratnih brigada. Oluja - prilozi: Sastav Hrvatske vojske u operaciji: U operaciji Oluja sudjelovala su sva zborna područja osim Zbornog područja Osijek i Južnog bojišta koji su provodili obrambeni dio operacije. Hrvatska vojska je za operaciju prikupila 127 tisuća ljudi (uključujući 2500 policajaca), od kojih je dio imao iza sebe višemjesečno bojevo djelovanje na planini Dinari, Livanjskom i Glamočkom polju, kao i zapadnoj Slavoniji. Ukupni gubici bili su 0,12 posto, odnosno 196 poginulih, 1100 ranjenih (teže 572 i lakše 528), 3 zarobljena, 15 nestalih, ukupno 1314. Oslobođeno je 10,400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Republike Hrvatske. Ratni plijen je bio: 4112 komada pješačkog oružja, 159 ručnih bacača, 120 raznih minobacača, 98 topničkih oruđa (kalibra 76-152 mm), 6 višecijevnih lansera raketa 128 mm, 59 protuzrakoplovnih topova, 54 oklopna vozila, 22 inženjerijska stroja, 497 vojnih motornih vozila, 6 zrakoplova lovačko bombarderske avijacije i dr. Srpska Vojska Krajine pred Oluju je imala oko 62.000 ljudi, od čega je u 11. slavonsko-baranjskom korpusu bilo oko 19.300 ljudi. To znači da je u zapadnim dijelovima Krajine bilo oko 42.000 ljudi. Hrvatske procijene govorile su o 40.000 ljudi. Stoga su procjene po kojima je odnos u živoj sili bio 3:1 u korist Hrvatske vojske bile točne. U teškom naoružanju (topništvo i oklopništvo) odnos je bio izjednačen ili je čak bio u korist Srpske Vojske Krajine. Takav odnos snaga postavljao je zahtjevnu zadaću pred Hrvatsku vojsku, pod pretpostavkom da Srpska Vojska Krajine pruži žestok i dugotrajan otpor. Nije ga pružila u mjeri u kojoj je vjerojatno mogla. Povukla se u Republiku Srpsku s glavninom ljudi, naoružanjem i opremom. Nepovratni gubici bili su značajno veći od hrvatskih. Po hrvatskim evidencijama, do 21. kolovoza 1995. sanirano je i uredno sahranjeno 560 poginulih pripadnika Srpske Vojske Krajine. U operaciji su sudjelovali: Zborno područje Bjelovar: 121. domobranska pukovnija Nova Gradiška 125. domobranska pukovnija Novska 52. domobranska pukovnija Daruvar 24. dp domobranska pukovnija Varaždin (dio) 202. topničko raketna brigada protuzračne obrane Zagreb (dio) 18. topnički divizijun Varaždin 34. inženjerijska bojna Čakovec 69. satnija Vojne policije Bjelovar 265. izvidničko diverzantska satnija Bjelovar 505. mješovita satnija Atomsko-biološko kemijske obrane Zborno područje Zagreb: 2. gardijska brigada Sisak 57. brigada Sisak 101. brigada Zagreb 102. brigada Novi Zagreb 103. brigada Krapina 145. brigada Dubrava 148. brigada Zagreb - Trnje (dio) 149. brigada Zagreb - Trešnjevka (dio) 151. brigada Samobor 153. brigada Velika Gorica 202. trbr PZO topničko raketna brigada protuzračne obrane Zagreb (glavnina) 15. protuoklopna topničko raketna brigada Križevci (dio) 16. topničko raketna brigada Bjelovar (dio) 1. domobranska pukovnija Zagreb 12. domobranska pukovnija Petrinja 17. domobranska pukovnija Sunja 20. domobranska pukovnija Glina 21. domobranska pukovnija 140. domobranska pukovnija Jastrebarsko 1. riječni zdrug Sisak 5. protuoklopni topničko raketni divizijun Zagreb 6. topnički divizijun Sisak 8. haubičko-topnički divizijun Zagreb 31. inženjerijska bojna Zabok 36. inžinjerijsko pontonjerski bataljun 67. bojna Vojne policije Zagreb 252. satnija veze Velika Buna 262. izvidničko diverzantska satnija Zagreb 303. logistička baza Zagreb Zborno područje Karlovac: 14. domobranska pukovnija Slunj 110. domobranska pukovnija Karlovac 137. domobranska pukovnija Duga Resa 143. domobranska pukovnija Ogulin 16. topničko raketna brigada Bjelovar (dio) 33. inženjerijska brigada Zagreb (dio) 99. brigada Zagreb 104. brigada Varaždin 148. brigada Zagreb - Trnje (dio) 149. brigada Zagreb - Trešnjevka (dio) 202. topničko raketna brigada protuzračne obrane Zagreb (dio) 7. protuoklopni topničko raketni divizijun Karlovac 10. topnički divizijun 13. protuoklopni topničko raketni divizijun Koprivnica 18. topnički divizijun Varaždin (dio) 38. inžinjerijsko pontonjerski bataljun 70. satnija Vojne policije Karlovac 266. izvidničko diverzantska satnija Karlovac tenkovska satnija Bjelovar 256. satnija veze Karlovac 506. mješovita satnija Atomsko-biološko kemijske obrane 304. logistička baza Zborno područje Gospić: 1. gardijska brigada Karlovac 9. gardijska brigada Gospić 111. brigada Rijeka 119. brigada Pula 128. brigada Rijeka 150. brigada Zagreb - Črnomerec 203. topničko raketna brigada protuzračne obrane Rijeka 8. domobranska pukovnija Rijeka 118. domobranska pukovnija Gospić 133. domobranska pukovnija Otočac 138. domobranska pukovnija Delnice 154. domobranska pukovnija Pazin 9. protuoklopni topničko raketni divizijun Rijeka 12. topnički divizijun Rijeka 35. inženjerijska bojna Pula 71. bojna Vojne policije Rijeka 50. bojna radiološko-biološko kemijske obrane Zagreb (dio) 253. satnija veze Gospić 263. izvidničko diverzantska satnija Gospić ili Pula Izvidničko diverzantska satnija Glavnog stožera Hrvatske vojske - Zagreb 305. logistička baza Rijeka Zborno područje Split: 4. gardijska brigada Split 7. gardijska brigada Varaždin 1. Hrvatski gardijski zdrug Zagreb 81. gardijska bojna Virovitica 2. bojna 9. gardijske brigade Zadar 112. brigada Zadar 113. brigada Šibenik 144. brigada Sesvete 204. topničko raketna brigada protuzračne obrane Split 6. domobranska pukovnija Split 7. domobranska pukovnija Zadar 15. domobranska pukovnija Šibenik 126. domobranska pukovnija Sinj 134. domobranska pukovnija Biograd 142. domobranska pukovnija Drniš 11. protuoklopni topničko raketni divizijun Zadar 14. topnički divizijun Šibenik 20. haubički divizijun Split 40. inženjerijska bojna Split 72. bojna Vojne policije Split 254. satnija veze Split 264. izvidničko diverzantska satnija - Split 306. logistička baza - Split 307. logistička baza - Zadar Ostale snage: specijalne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova iz raznih policijskih uprava 40. pukovnija veze - Zagreb Sastav Srpske Vojske Krajine pred OLUJU u zapadnom dijelu Hrvatske brigada milicije - Knin (Dinara) Glavni štab Srpske Vojske Krajine - Knin 101. obavještajni centar - Knin 75. mješovita artiljerijska brigada - Slunj 75. pozadinska baza - Knin Korpus specijalnih jedinica - Slunj 2. gardijska brigada - Knin 2. oklopna brigada - Slunj 71. specijalna brigada - Slunj laki artiljerijsko-raketni divizijun protuzračne obrane - Slunj Brdski bataljun - Vrlika Bataljun Vojne policije - Knin 7. korpus-Sjeverno-dalmatinski - Knin, 75. motorizirana brigada - Knin 92. motorizirana brigada - Benkovac 1. laka brigada - Vrlika 2. pješadijska brigada - Kistanje; 4. laka brigada - Obrovac 7. mješoviti artiljerijski puk - Knin 7. mješoviti protuoklopni artiljerijski puk - Benkovac 7. laki artiljerijsko-raketni puk PVO - Knin 15. korpus- Lički- Korenica 9. motorizirana brigada - Gračac 18. pješačka brigada - Bunić 50. pješačka brigada - Vrhovine 70. pješačka brigada - Plaški 103. laka brigada - Donji Lapac 37. pješački bataljun - Korenica, 17. mješoviti artiljerijski divizion - Udbina, 81. pozadinska baza - ®eljava, 21. korpus - Kordunaški - Petrova Gora 11. pješačka brigada - Vojnić 13. pješačka brigada - Slunj 19. pješačka brigada - Vrgin Most 75. mješoviti protuoklopni artiljerijski divizion - Blatuša 85. pozadinska baza - Slunj 39. korpus - Banijski - Glina 24. pješačka brigada - Glina 26. pješačka brigada - Kostajnica 31. pješačka brigada - Petrinja 33. pješačka brigada - Dvor na Uni 87. pozadinska baza - Glina Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana 45. bataljun vođenja javljanja i navođenja - Knin 44. raketna brigada Knin 105. zrakoplovna brigada - Udbina Kronologija: 1994. kraj listopada - napad 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine prema Bosanskom Petrovcu studeni - srpski protunapad i odbacivanje 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine od Petrovca prema Bihaću 1.-3. XI. operacija Cincar - Hrvatsko vijeće obrane oslobađa veći dio Kupreške visoravni 29. XI.- 24. XII. operacija Zima-94 - veći dio Livanjskog polja pod hrvatskim nadzorom prosinac - izrađena direktiva Bljesak 1995. 31. ožujak, novi mandat međunarodnih snaga u Hrvatskoj - UNPROFOR mijenja ime u UNCRO 7. travanj, akcija Skok-1 1.- 2. svibnja, operacija Bljesak. Oslobođena zapadna Slavonija. 17. svibnja - smjena zapovjednika Srpske Vojske Krajine. Odlazi general Čeleketić, dolazi general Mile Mrkšić lipanj - osnivanje Korpusa specijalnih jedinica Srpske Vojske Krajine 4. - 11. VI. taktička operacija Skok-2. Livanjsko polje u cijelosti pod nadzorom Hrvatske vojske i izbijanje pred Glamoč i Bosansko Grahovo. Tako je izravno ugrožena prometnica Bosanski Petrovac - Drvar - Strmica 11. VII. Pad Srebrenice 15. VII. Umirovljen general Bobetko. Novi načelnik GS Hrvatske vojske general Zvonimir Červenko 22. VII. Hrvatska i Federacija BiH potpisali Splitsku deklaraciju. Prvi vojni sporazum Hrvata i Bošnjaka. 25.-30. VII. operacija Ljeto-95 - snage Zbornog područja Split i Hrvatskog vijeća obrane zauzele Bosansko Grahovo i Glamoč 28. VII. proglašeno ratno stanje u Krajini. 2. VIII. Republički štab civilne zaštite Krajine je 2. kolovoza 1995. zapovjedio evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, pokretnih kulturnih dobara i novčanih sredstava 3. VIII. neuspješni pregovori hrvatskog i srpskog poslanstva u Ženevi 4. - 8. VIII. Oluja - kraj Krajine Zadaća Zbornog područja Osijek bila je obrana prema planu Fenix, a Južnog bojišta prema planu Maestral. 30. VIII. počeli napadi zrakoplovstva NATO na vojsku bosanskohercegovačkih Srba 8. - 15. IX. U operaciji Maestral Hrvatske snage oslobodile su Jajce i zauzele ©ipovo i Drvar. 18.-19. IX. operacija Una - neuspješna uspostava mostobrana u području Bosanskog Novog, Kostajnice i Bosanske Dubice. 8.-15. X. Operacija Južni potez. Zauzet je Mrkonjić Grad. Hrvatska vojska je udaljena 23 kilometra od Banja Luke. 1. XI. Počeli pregovori u Daytonu 21. XI. u Daytonu postignut Mirovni sporazum za BiH DAVOR MARIJAN Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska


Foto by B.Mr.
Odabrao i pripremio: Daltoni'os


Post je objavljen 05.08.2010. u 09:30 sati.