Čestitamo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti svima koji ga poštuju i slave !
S velikom zahvalnošću svim pravim hrvatskim braniteljima, a posebice onima što više nisu s nama u ovoj fizičkoj stvarnosti.
Ovaj post prilog je Nove Politike osvještavanju životnog principa "kako siješ – tako ćeš i žeti" na kolektivnom planu i mali dar svima nama povodom ovog datuma kada slavimo jedan povijesni događaj koji potvrđuje ovo prirodno načelo.
Tekst je izabrao i preveo @ Gordy.
Kolektivna karma i kako ju izbjeći
Piše : Stuart Wilde
Trenutnu karmu je lakse promijeniti - preuzimanjem odgovornosti za svoje misli i akcije, primjena prakticnijeg i zdravijeg stila zivota.
Ako si sirokogrudan, zivot je prema tebi meksi, ako su grub i skrt, zivot ce ti vracati skrtije i tvrdje.
Karma je prikrivena i ne nudi objasnjenja. Moras raditi na stvarima unutar sebe da dobijes rezultate vani. Trenutna karma je vise vezana za intelekt. No iza intelekta i negiranja, nalazi se podsvijest. Kad mozak umre, intelekt prestaje raditi, i funkcioniras u paralelnom svijetu kroz svoje pravo ja - podsvijest.
Podsvijest je tvoje pravo 'ja', govori ti kroz snove, i govori u simbolima. Nema negiranja i nema prekrajanja poruka sto um radi konstantno (vjerojatno otud dolazi 'pece me savjest').
Svi smo (po Jungu) vezani za iste arhetipove (majka, otac, smrt. itd) Svi smo mi jedan um, i dok osobna karma biva prilicno brza (izvedena iz balansa-disbalansa), ona je ujedno vezana za sporiju i udaljenu nacionalnu (grupnu) karmu. Posto je definira podsvijest, podsvijesni obrasci ponasanja, koji su zajednicki, isto tako donosi zajednicki rezultat. Nacionalna karma je vezana za jos vecu - globalnu karmu.
Dugorocna karma je veca zamka - ne mozes je izbjeci ako se nisi pripremio i promijenio dovoljno rano. Na vijestima se poprilicno moze vidjeti nacionalni puls - arogancija, sebicnost, neodgovornost, agresivnost, neosjecajnost, licemjerje. U kojoj mjeri dijelis te stavove koje vecina ispoljava, uvelike govori o tome koliko ces dijeliti njihovu sudbinu. Da li se slazes sa ljudima oko sebe, da li se ponasas kao i oni ili su tvoji duboki osjecaji protiv toga? Mozda otkrijes da ti se svidjaju zajednicki impulsi koje vidjas na tv-u, no to znaci da ces morati prihvatiti zajednicku sudbinu sa masom drugih koji dijele iste impulse poput tebe.
USA konzumira vise nego sto planet moze osigurati, ratuje da bi si osigurala resurse na tudju stetu. Dugorocna karma je da ce ostati bez icega, i da ce joj se sve oduzeti. Pretili ljudi navikli na ispunjenje svojih emotivne praznine prezderavanjem ostat ce bez te mogucnosti. Nacin da pojedinac izbjegne tu karmu je da promijeni stil zivota, zivi skromno, jede zdravo i prestane biti ovisan o razlicitim nacinima bijega od sebe.
Dio britanskog kolektivnog mentaliteta je potreba da budu u pravu, konstantno se raspravljaju i svadjaju da bi nahranili tu potrebu.
Bitnije je biti u pravu, nego biti pristojan, pa su radije zlobni jedni prema drugima, pretvarajuci se da su u pravu i dugorocna im je karma da ce shvatiti da su strasno u krivu. Samo rijetki ne idu tom stazom i samo rijetki nece pasti kao sto im drustvo propada u fasizam i big brother zamku. Britanci se osjecaju strasno superiornijima od svih i karma im je da postanu inferiorniji. Izgubt ce ekonomski status, no, ako te ne smeta da li si u pravu i sto drugi misle o tebi, niti te zanima superiornost i status, nacionalna karma te nece dodirnuti.
Sudjelovanje NATO vojnika, amera i slicnih u razaranju siromasnih nacija ima debelu karmu - gotovo svi ti vojnici prerano umiru od strasnih bolesti izazvanih radijacijom oruzja koje sami koriste i diraju.
Sretan vam Dan pobjede, uz riječ, dvije o državnoj zastavi
Piše : KONTRAŠ
Prije svega i umjesto bilo kakvog uvoda, svima Vam želim čestitati današnji praznik, 05. kolovoza, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a posebice hrvatskim braniteljima, k oji su svojim doprinosom osobno učestvovali u tom povijesnom periodu od 04. do 07. kolovoza 1995.g., u spektakularnoj akciji „Oluja“ kojom je oslobođeno blizu četvrtine okupiranog hrvatskog teritorija.
Evo, prošlo je već 15 godina od toga događaja, povijesnog i bitnog za sve Hrvate i Republiku Hrvatsku, a akcija „Oluja“ danas se u sklopu obaveznog programa proučava i na najpoznatijoj i najprestižnijoj svjetskoj vojnoj akademiji, West Point u Sjedinjenim Američkim Državama, a vjerojatno niti Rusi ne zaostaju po tom pitanju.
Međutim, zanima me jedna druga stvar, a to je: Da li ste povodom ovog držanog praznika izvjesili državnu zastavu na svoj prozor, balkon, zgradu, terasu ili slično, obzirom da je u cijelom svijetu običaj da se na velike državne praznike izvjese nacionalne zastave? Ja jesam! A Vi? Ali me zanima, zaista me zanima, koliko građana Hrvatske je to isto učinilo? Vjerojatno vrlo malo! Zar se sramite izvjesiti svoju zastavu? A toliko je krvi za nju proliveno! Nemojte me pokušati muljati nekim izgovorima tipa: Neka zas tavu vješa onaj koji je od ove države nešto profitirao, dobio ili slično. Državna zastava je državna zastava, obilježje jedne države i naroda koji u njoj živi, svetinja za koju se ginulo i koju treba poštivati, bez obzira slagali se mi ili ne sa trenutnom politikom države, aktualnom vlasti, načinom na koji ista ta vlast vodi državu itd. To je naša nacionalna zastava.
Državna zastava se, prema čl. 11. Zakonu o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske ističe povodom svih državnih praznika, stalno na objektima svih državnih tijela, te u dane žalosti kada se ističe na pola stijega, kao i u drugim prilikama utvrđenih Zakonom. Nadalje, zastava se može isticati pri javnim skupovima, političkim, znanstvenim sportskim, kulturno umjetničkim priredbama, kao i u drugim prilikama, ako njezina uporaba nije u suprotnosti sa zakonom. Točka.
Doduše, osobno sam se uvjerio da se hrvatska zastava stalno vije samo ispred ili na objektima državnih tijela (a koja je nerijetko toliko zapuštena, poderana i ofucana da je to sramota i tužno za vidjeti), a da se osim toga, nažalost, najviše koristi na svadbama gdje najčešće neki barjakar dobro potkožen „domaćom kapljicom“, napola viseći kroz prozor automobila i nesuvislo arlaučući i jujuškajući mlatara zastavom kao sa starom metlom, što je, u najmanju ruku, degradiranje i vrijeđanje pojma i značaja nacionalne zastave. Da, umalo zaboravih, zastava se, ponovno nažalost, koristi i za pokrivanje lijesa preminulog ili poginulog hrvatskog branitelja, sa nemalim udjelom onih koji su sami na sebe digli ruku. Tragično i tužno, ali je takvo činjenično stanje!
A svi smo zapravo zaboravili, slučajno ili namjerno, svjesno ili nesvjesno, što za svaki narod svijeta, pa bi tako valjda trebalo vrijediti i za naš narod, znači zastava. Za zastavu se gine, zastavom se ponosi, zastava se u boju posebno čuva, a gubitak zastave, odnosno otimanje od strane neprijatelja, je obično znak poraza. Neke države, kao što su primjerice SAD, njeguju kult zastave i odmalena djeci usađuju pojam i značaj zastave za državu i naciju, a nerijetko, barem u filmovima, možemo vidjeti da je u njihovoj zemlji zastava često ili stalno izvješena u dvorištu, na kući ili nekom prikladnom mjestu.
Nažalost, mi u Republici Hrvatskoj ne možemo se podičiti takovim odnosom prema najvažnijem državnom simbolu, državnoj zastavi. Omalovažili smo njen značaj i simboliku, osim na, eventualno, utakmicama državne reprezentacija u raz nim sportovima. Za svaki državni blagdan naprosto je otužno pogledati niz ulicu, bilo koju u Zagrebu, a vjerojatno i u drugim gradovima naše domovine, pa eventualno vidjeti tu i tamo sramežljivo istaknute rijetke zastave. Dobije se dojam da smo se počeli stidjeti svoje zastave ili ju jednostavno ne volimo. Da li je to i u kojoj mjeri točno? Ako jest, onda je to vrlo zabrinjavajuće, sramotno i poražavajuće!
A nema tome tako davno, prije nekih 20 godina, kada su se sa svih zgrada, kuća, ustanova, tvornica i poduzeća povodom državnih blagdana vijorile zastave tadašnje SFRJ, SR Hrvatske i SKJ. Ako ništa drugo, znalo se da je praznik, a i ulice svih sela i gradova su ipak, priznat ćete, nekako svečanije izgledali.
Većina nas je nevoljko stavljala te zastave, u zgradama su se o tome brinuli obično politički podobni predsjednici kućnih savjeta, u selima se na kuće stavljala hrvatska zastava sa crvenom petokrakom, a tko ne bi istakao zastavu obično mu se nije dobro pisalo, jer su brkajlije Stojko i Veljko u plavo-bijelom „fići“ sa natpisom „MILICIJA“ obilazili sela, kvartove, ulice i bilježili tko nije stavio zastavu, a taj bi onda obično bio pozivan na razgovor neugodni u nadležnu Stanicu milicije i svakako proglašavan sumnjivim elementom. Čak su se manje zastavice vješale i na svaki stup gradske rasvjete i tramvajske pruge, barem u Zagrebu. Vi stariji (uvjetno rečeno) se sigurno toga sjećate.
Sad, ostaje otvoreno pitanje da li smo morali ili htjeli izvjesiti zastavu, ali smo ju u svakom slučaju izvjesili. Što se danas dogodilo u odnosu iz među nas i naše zastave? Godinama smo kukali kako nećemo vješati „tuđe“ ili „komunističke“zastave, a nakon '90 razmahali smo se našim zastavama sa povijesnim grbom u svim mogućim i nemogućim, zamislivim i nezamislivim prilikama. Ali, euforija se prilično brzo stišala kada smo shvatili da se od mahanja zastavama ne može živjeti! A i naši vlastodršci, tadašnji, kao i sadašnji, su nam taj zaključak potkrijepili svojim zbirkama sabranih (ne)djela!
Ali ipak, zbog nedjela tih likova i, uglavnom otpada humanoidnih bića, ne smijemo zanemariti i odbaciti naše nacionalno obilježje – državnu zastavu Republike Hrvatske. Jer niti su je oni stvorili, niti su je oni izmislili, a posebice ju oni nisu obranili. Doduše, mnogi od vladajuće „vrhuške“ su je o bezvrijedili, ponizili, osramotili i pogazili, ali ipak nisu pogazili nas i naše dostojanstvo. A oni…oni nisu dostojni da stanu pod barjak Domovine, jer to jednostavno nisu zaslužili. No, o tome i o „njima“ u nekom drugom članku.
Današnju, a ujedno i povijesnu zastavu Republike Hrvatske, stvorili su neki bolji ljudi prije njih, njezino dostojanstvo i značaj, a samim tim i opstojnost hrvatskog naroda na ovim prostorima čuvali su i branili stoljećima mnogi sinovi našeg naroda, često i svojim životima, kako bi se naš crveno bijelo plavi barjak održao do danas.
A najsvježiji primjer značaja državne zastave obilježavamo na današnji dan, kada su veličanstvenom pobjedom Domovinskog rata prilikom a kcije „Oluja“ naš hrvatski stijeg vratili u dotad okupirana područja obični ljudi, a veliki ratnici i vojnici! Ponosno smo tada dočekivali te momke vijući bezbroj naših nacionalnih zastava. A gdje su danas nestale sve te zastave? Na tavanima, podrumima, šupama ili špajzama, pod krevetima, u ormarima…?
Pa ako ni zbog čega drugog, zbog svih tih malih velikih ljudi koji su učestvovali u akciji čiju 15. obljetnicu danas obilježavamo, kao i zbog 209 palih heroja koji su tom prilikom za zastavu i Domovinu dali i svoje živote, ne budite tvrda srca – potražite malo i pronađite te zastave i izvjesite ih na svoje prozore, balkone, ograde….ne sramite se svoje nacionalne zastave i toga što će susjedi reći, ne budite srca tvrda.
A o onima koji su o kaljali našu zastavu vrlo uskoro ću nešto napisati, svima po mjeri i svakome prema zasluzi, za neke vrlo loše i negativno, ali nažalost točno, pa makar se i uvrijedili, iako to neće nikada pročitati.
A Vi….Vi ipak dotle istaknite zastave, jer one su naše i nitko nam ih ne može uzeti. Još nije kasno, tek je jutro 05. kolovoza, Dana pobjede koju smo mi sami izvojevali i nitko drugi, bez obzira što se sada mnogi time busaju u prsa i sebi pripisuju raznorazne velike lažne i nepostojeće zasluge! Samo vi izvjesite zastave, a grijesi ovih potonjih će kad-tad izaći na vidjelo, te biti primjereno kažnjeni! Živi bili pa vidjeli!
Zašto su se borili i ginuli ?
Piše : Semper Contra
Opet nas dalekovidnice (javne i komercijalne), radijski i tiskovni mediji bombardiraju vijestima, reportažama i slikama skupova (parada licemjerja i kiča) na kojima se odaje „počast Braniteljima za žrtve i živote koje su dali u borbi za neovisnu i slobodnu Hrvatsku“. Opet naša „mala od kužine“ u pratnji svojih „podanika“ obilazi mjesta boli i patnje Branitelja, pali svjećice, ubada zastavice i poravnava trake na već položenim vijencima. Opet slušamo o svađama među Udrugama branitelja (toliko ih je da me asocira na onu „podijeli pa vladaj“) tko ima pravo a tko nema govoriti na takvim skupovima, kao da će govornici uopće nešto pametno reći. Daleko su oni od nadahnutog govora Vlade Gotovca kao Nebo od Zemlje.
Ja sam pak odlučio na jedan drugi način, „semper contra“ način, obilježiti Dan Pobjede i domovinske zahvalnosti i što sve ide uz taj dan, a što su naredali oni koji se ratu nisu približili ni do vratiju a kamoli da su kroz njih prošli, i odati počast ljudima koji su za svoje Ideale položili svoje Živote.
Postavit ću jedno jednostavno pitanje: „Zašto su se oni uopće borili i ginuli ?“
Da, zašto?
Kada korumpirani političari i nesposobna Vlada, nakon što su zahvaljujući njihovoj borbi i žrtvama došli na vlast, rasprodaju sve što se u ovoj zemlji prodati može!
Kada ministar financija rješenje u pribavljanje potrebnog novca za funkcioniranje države nalazi samo u neprestanom dizanju kredita, koji će morati otplaćivati njihova djeca, unučad i praunučad robovskim radom za strane vlasnike.
Kada Predsjednik države izmjenjuje srdačnosti s Predsjednikom susjedne države koji na današnji dan izjavljuje da je Oluja bila zločinačka akcija (pa makar to bilo samo za unutrašnje političko tržište susjedne zemlje).
Kada hrvatski vojnici u službi NATO-a ratuju u stranim državama za interese Velikih Moćnika koji istovremeno sude Našim Generalima za „nedjela“ počinjenih na našem tlu, dok generali tih Moćnika čine nedjela u tuđim zemljama za interese svojih Moćnika po cijelom Svijetu.
Kada vlast njihove suborce deložira iz stanova zajedno s obiteljima.
Kada Veliki Graditelj Horvatinčić cinički postavlja mamutski transparent na kojem zahvaljuje Braniteljima, kao da su se oni borili za Njega a ne za Hrvatsku.
Kada hrvatski tajkuni, koji rat nisu ni „primirisali“, kupuju tvrtke oduzete od „radničke klase“, kojoj su ne tako davno i sami pripadali zajedno s Braniteljima, i kako u ime „efikasnosti“ (svog profita) otpuštaju sugrađane, rodbinu i djecu ovih potonjih.
Kada u ime razvitka gospodarstva (čitaj osobnog profita) šire svoja carstva po zemljama za koje smo još do jučer govorili da su „četničke“ pričajući nam bajke o tome kako „novac nema nacionalnost“, istovremeno tvrdeći da se kod nas „ne isplati investirati“.
Kada sklapamo sporazume o suradnji s vojskom koju smo ne tako davno nazivali „srbo-četničkom“.
Kada sportaši, profita radi, ponovo igraju u zajedničkim ligama sličnim onima u kojima su hrvatski klubovi, barem po tvrdnjama iz ne tako davnih vremena, uvijek izvlačili kraći kraj.
Kada se snimaju i emitiraju (emituju) zajedničke TV serije po ugledu na nekadašnju osovinu Beograd-Zagreb (Villa Marija, Ljubav u zaleđu, Ponos Ratkajevih).
Kada se sprema osnivanje zajedničke željezničke tvrtke pod nazivom SHS (ne podsjeća li vas taj naziv na Kraljevinu SHS, preteču Kraljevine Jugoslavije i njezine slijednice SFRJ?) sve opet radi profita: čijeg i kome namijenjenog?
Kada se priprema spajanje Adria Airwaysa i Croatia Airlinesa uz veliku vjerojatnost da će im se priključiti i srpski JAT, jer nesposobna uprava nije u stanju nacionalnu kompaniju voditi bez gubitaka.
Kada su u tijeku pripreme za osnivanje YU-lota opet radi profita kojeg će koristiti samo „odabrani“.
Kada nas naši „veliki domoljubi“ guraju u EU samo da bi sebi priskrbili dobre sinekure, želeći time valjda dokazati kako Hrvatima treba Gospodar, žrtvujući pri tome ZERP zbog Italije i njezinih „strugača“ morskog dna, dio Piranskog zaljeva zbog Slovenije i njezine fiks ideje zvane „izlaz na otvoreno more“, industriju i brodogradnju globalistima kako bi im omogućili da proizvode tih grana prodaju nama umjesto da ih mi prodajemo njima, INA-u MOL-u zbog Mađarske koja bi se mogla poslužiti „receptom“ Slovenije, pa će na kraju, ako treba, žrtvovati i Rohatinskog samo da nam Ljubljana zbog NLB opet ne blokira ulazak u EU.
Kada sve to demo(n)kratski zapad pozdravlja, nazivajući pobrojane procese stvaranjem „Jugosfere“ (novinar Tim Judah u „Ekonomistu“ u članku „Enering The Yugosphere“ štampan 2009.), e da ne bi ispalo da se stvara „Nova Jugoslavija“ (uzor i metode vidjeti u metamorfozi „Ljubljanske banke“ u „Novu Ljubljansku Banku“).
Vjerujem da bi, kada bi mogli, i Branitelji sebi postavili takvo pitanje!
Kao što vjerujem da ni moj otac (i drugi sličnih sudbina), koji se protivio da partizanski komandanti imaju veće privilegije od običnih boraca i zbog toga bio (najvjerojatnije) osuđen i strijeljan jer je „kršio partijsku stegu“ i rušio „ugled komandanata“, ne bi bio sretan da je vidio što je ostalo od Njegovih Ideala, Ideja i Nadanja u državi zbog čijeg je stvaranja krenuo u borbu (da nije stradao u ratu možda bi stradao na Golom otoku).
A danas mnogi tvrde da se Branitelji i Partizani nisu borili za istu Stvar. Oni s velikim početnim slovima je su. Za Slobodu i Pravdu.
Tvrde to takvi koji ne vide da ni Jedni ni Drugi ne bi bili sretni gledajući, da su živi, u što su se pretvorili njihovi Ideali, Ideje i Ufanja.
Nažalost povijest nas uči da od borbe Takvih i Njihovih smrti imaju koristi samo oni koji su ih u borbu i u smrt poslali – Njihove Velike Vođe.
Pa zar onda, povodom Dana pobjede, nije na mjestu pitanje iz naslova?
Post je objavljen 05.08.2010. u 02:25 sati.