Marketing
MUJO I FATA MULJAJU NA TELAŠĆICI
Nije tako dugačak put do Dugog otoka, da čovjek ne bi skoknuo kad mu dojade gradska vreva i vrućina. Budući da su ljepote svuda oko nas treba ih samo prepoznati. Ove je godine planiranje bilo malo šlampavo, jer Fata je podlegla anemiji pa je bilo teško odrediti i vrijeme kad će se osjećati bolje, a i pronaći mjesto koje bi istovremeno odgovaralo njenom zdravstvenom stanju i Mujinim avanturističkim apetitima. No, bilo kako bilo, odluka je donesena iznenada i na brzinu. Ništa od klasičnog avanturizma, no malo mirniji odmor za Muju bi mogao biti nešto sasvim novo pa tako gledajući čak i avantura. Ništa od bicikliranja jer Fata nema dovoljno sape, ništa od penjanja, ništa od odlaska na Mjesec jer sve je to prezahtjevno za trenutačno Fatino zdravstveno stanje.
Nekako sam na jedvite jade uspjela naći apartman, skačem od sreće do plafona, javljam zaposlenom Muji lokaciju, opisujem mu stančić, kad li me sreže u korijenu pitanjem ima li klima-uređaj. A majke mi mile, sve sam drugo ispitala, i koliko je udaljen od mora, i ima li balkon, (ima bona čak dva), na koje strane svijeta je okrenut, što ima u kuhinji od utenzilija, što nema pa da ponesemo, ma pitala sam čak imaju li stolnjak na stolu, pitala sam i kakva je okućnica, ali brate nisam se sjetila pitati ima li klima-uređaj ili barem koliko su debeli zidovi. I zovem ponovo, i eto… zidovi nisu nešto posebno debeli (nova kuća), apartman je u potkrovlju (ma je li baš u potkrovlju, ono … kosi krov ili samo zadnji kat, pitam) i da, da, nema klima-uređaj.
Sutradan, (sutradan!) trpamo u auto stari ventilator, gajbu povrća, na krov bicikle (za skočit do dućana), torbu za plažu i klizimo cestom prema jugu. Malo se iznenadimo ugledavši dugački red za trajekt, ali što ćeš, stanemo u red, kupimo karte (nisu baš ni jeftine), kupimo sladoled u obližnjem tisku, gledamo kako je auto ispred nas zapriječio izlazak s parkinga jednom drugom autu, Mujo susreće poznanika s fakulteta (ah, bilo je to davno), ja ne susrećem nikog poznatog, gledam se u malo ogledalo i oblizujem ostatke sladoleda po kutovima usana, ukrcavamo se na trajekt i za sat i pol isto tako silazimo s trajekta. Zovem „gazdaricu“, ona kaže za 15 minuta će izaći iz kuće u crvenoj majici, druga kuća u selu, siva, bez boje, nova…
Prepoznavanje uspjelo. Unijeli smo stvari, Fata vrlo ugodno iznenađena apartmanom, sve je novo i uređeno s ukusom i mjerom, Mujo se još ne usudi komentirati. Gazdarica zove na kavu.
Ali nije to samo kava, nosi se na stol i pršut, špek, masline, sir, rakija, vino. Kad već nema klima-uređaja. Oblizujem prste, mljackam,uživam.
U predvečerje pada lagana šetnjica Lukom, našom oazom mira. Susrećemo prijatelje koje u Zagrebu viđamo tako rijetko! Eto, imamo društvo, a da se tome nismo ni nadali ni planirali.
U ove dane predviđene za odmor na Dugom otoku obilazimo neka od mjesta. Prvo smo u turističkom uredu kupili mačka u vreći. Radi se o biciklističkoj karti koju se tamo ne može rastvoriti i pogledati pa odlučiti kupiti ili ne, jer ako se jednom rastvori, a ne kupi, više nije za prodaju drugome gostu jer se vide znakovi raspadanja. Srećom, mačak je bio sasvim u redu. Vreću smo na kraju bacili u smeće. Otišli smo do Verunića, parkirali auto i onda po južnoj obali vozili biciklima do poznatog svjetionika Punta Bjanka u Velom Ratu. Iako je poznata plaža u njegovoj blizini, kao i plaža Saharun malo je bilo kupača jer su im se zglobovi ledili. Sasvim je drugačije bilo u uvali Ćuna (ma daj, tko izmisli takvo ime?!) gdje je temperatura mora bila ugodna. Na brzinu posjetismo i moju kolegicu koja u uvali Ćuna (ma baš super ime, ne?) provodi ljetovanje, okrijepismo se i zajahasmo opet te naše bicikle pa do auta.
Jedno poslijepodne odvojili smo za park prirode Telašćica. Biciklima (nakon što skoknemo u dućan po kruh).
Uploaded with ImageShack.us
Park prirode. Stotinjak, a možda ni toliko, metara od ulaza i naplate ulaznica po 25 kuna, s lijeve strane, dobro vidljivo s ceste stoje stari štednjaci. Krupni otpad. Divlji deponij. Nisam slikala, no tko ne vjeruje, lako će naći. Spust je bio odličan, dok nisam shvatila da su mi kočnice vrlo slabe, a na kraju vožnje po Telašćici stražnja je potpuno otkazala, a prednja jedva da malo drži. Onda sam postala opreznija. Vozili smo se uzbrdo do repetitora kako bismo pogledali fantastične strmce.
blank' title='ImageShack - Image And Video Hosting' href='http://img130.imageshack.us/i/strmacp1120760.jpg/'>
Uploaded with ImageShack.us
Najveći strmac zove se Stene i strši 200 metara iznad mora, a umore ponire i do 90. Ptice koje se tamo gnijezde nisam vidjela, ali zato nam je u apartman bez klima-uređaja ušla lastavica ili njoj slična ptičica i smjestila se u košarici za kruh.
Uploaded with ImageShack.us
Primila sam je u ruku i iznijela na ogradu balkona gdje je neko vrijeme još pozirala, malo smo se porazgovarale, a onda je odletjela. Tako sam se dokazala kao Fata Doolitle.
No, vratimo se na Telašćicu. Poslije uživanja u pogledima na strmce i more spustili smo se i otpeljali do jezera Mir. Slano jezero . Neki nestašni psići uživali su njegovoj plićini, a Fata je izula tenisice i čarape te zagazila do koljena. Bosanko kupanje, da opravda ime. Čuli smo da i u našem mjestašcu, u Luki, postoji to ljekovito blato, ali bome ga nisam uspjela naći. Ovdje sam gacala po jezeru, mulj se dizao na sve strane, nadam se da sam pokupila nešto zdravlja.
Na povratku sam već bila dobro oznojena od napora pa smo odlučili počastiti se pivom u restoranu GO-RO. Samo toliko i možemo preporučiti. Ručak ili večeru ne bih nikome preporučila, bez obzira na ambijent i dobro uređenje restorana. Bez obzira na bogatstvo koje vas žulja. Iz principa. Porcija pommes fritesa košta ni više ni manje nego 40 kuna. Zelena salata 35 kuna. O ostalim cijenama više ni zuc. Ali krumpir, običan krumpir. Narezan na štapiće i pržen u dubokom ulju! 40 kuna. Ne kila nego porcija!
Sali. U turističkoj brošuri predstavljen kao „glavno općinsko kulturno i administrativno središte“ Dugog otoka. Stvarno i jest. Ima najljepšu knjižnicu koju sam ikad vidjela. Mala velika knjižnica. Mnogi bi joj mogli pozavidjeti na broju naslova, a bome i na raznolikosti članstva. Članovi iz 105 gradova! Osim polica s knjigama u njoj su smješteni kauč za odmor i čitanje knjiga, pijanino, teleskop (!) kompjutor… U njoj dječurlija sjede na podu i listaju knjige, neki ispred knjižnice igraju društvene igre, a neki samo slušaju glazbu i gledaju more.
Jednako kao i knjižnica oduševila me linčarnica (za one koji ne kuže to je mjesto za ljenčarenje), jer šta ima čovjek radit na moru nego ljenčarit!
Uploaded with ImageShack.us
Vjerujući da ima istine u tome da se treba držat hlada oko podneva kupali smo se ranije, a u vrijeme najjačeg ultravioletnog zračenja u miru apartmana radili smo na novoj knjizi koju će uskoro objaviti naša izdavačka kuća „Libricon“. Rashlađivali su nas snjegovi s Annapurne.
No, i vrijeme se pobrinulo da ne skapavamo od vrućine u potkrovlju. Kiša je padala cijeli dan.
a target='_blank' title='ImageShack - Image And Video Hosting' href='http://img809.imageshack.us/i/kiastaklop1120616.jpg/'>
Sve je bilo sivo, olovno, ali povremeno bi kiša prestala i na nebu bi se pojavila duga.
Uploaded with ImageShack.us
Onda opet iz početka. Romantika.
Mujo kuha bolje od Karapandže i ja se stalno pomalo debljam. Jedan dan nas je i gazdarica zvala na ručak. Prije odlaska je zvala na kavu, ali opet je pred nas stavila sve domaće delicije. A sve što nismo mogli pojesti spremila nam je za put. Uz bocu domaće rakije i bocu vina. Pa gdje toga još ima?! Mi smo se ovog ljeta osim s apartmanom usrećili i s gazdaricom. Svakome bismo je najtoplije preporučili. Kao i njene apartmane. Iako bez klima-uređaja 
Eto, toliko.
Ljubi vas Fata
Post je objavljen 04.08.2010. u 23:16 sati.