Opušten i smiren. Ništa ne moram. Događa se sve kao u nekom prolazu pored mene, mada na izgled i samnom. Ono ja, u meni, promatra sve to. Tek tu i tamo pitanje neko me ponese. Učini mi se kao da ne vidim, u trenu, smislenost. Ta trenutna sumnja me ponese tokom što mimo mene struji. Opaaa…, stani malo. Vraćam se nazad. Nazad, u smirenost.
Sada tu u miru, bez udaraca toka prolaznoga, razlažem uzroke pitanja, što si ga postavih. Znam da ono ima razloge postanka. Znam da proizašlo je iz odnosa prema okolini, prema toku prolaznome. Mene. Pitanje je odraz procesa u meni na proces prolaznosti pored mene. Ono je to koje nas ujedinjuje sa okolinom. To ujedinjenje može biti spoznaja i mir ili proces i bura što mnoga pitanja nova rađa.
U muru tek čutim tok prolazni. Tok je to što promjene nosi. Kada vidjeh to, i kada misao mi poprati to, rađa se pitanje. Mijenja li se to svijet ili ja? Pretače li se to ono nešto, što promjenu i tok nosi u mene?
Ne, ne, neću to na prečac. Polako. Ovdje sam ja, kao ogledalo neko. Kako došlo, tako ošlo. Zar? A pitanje što postavih sebi? Nije li to trag prolaznosti u meni?
Nastojim razriješiti nejasnoću. To je nastojanje povratka u mir. Nastojim slijedove u promjeni svijeta neometane ostaviti.
I tako, u igri nekoj, promatram svijet. Sve više razumijem promjene kao trajnost. Tada ustvari ni nisu promjene. To su tek stupovi vremena. Na njima vrijeme postoji, ili bolje reći, jest. Ta kako da vrijeme postoji, kada za postojanje je vrijeme potrebno. Bio bi to breskrajan logički krug. Zar skoro uvijek u bitnim pojmovima beskraj vlada? Mora da je to odnos naše nemoći prema istini.
Ustvari, kada kažem nemoć, određujem istinu. Nemoć za što? Znači, tako određujem ono za što kažem da sam nemoćan. Određujem, a ne mogu do toga. Kao da nastojim dolućiti nešto za što osjećam da jest, a ne vidim to. Predosjećam.
Radeći te vježbe mislima i stanjima sebe razvijam odnos prema svijetu i sebi. Ta, odnos taj jest životna stvarnost. Tako ovaj brod vodim viđenju mora novih.
Sve na svijetu podložno je, u životu mome, sudovima mojim. Procesom tim sudovi moji se također mijenjaju. Ne, nikako nebi stavio granicu i ne dozvolio promjenu. Takova zabrana bi izazvala akumulacije kojima ne bih mogao vladati. Smiraj i trajnost nastojim smjestiti tamo duboko; tamo gdje promjena ne vlada. Znadem li gdje? Tražim to, jer tamo ni akumulacija nije moguća. Tamo jednost vlada. Ni vrijeme, ni prostor, ni materija, … Tamo istinski jesam. Tamo istinski je sve. Promjene su privid površinskih sfera. Da, stvaran privid.
I kada se pitam: 'Postojiš li stvarno?', nema mjesta sumnji. Da, ovdje si kao i ja što sam. Al pitao bi te: 'Tko si i gdje si istinski?' Potražiš li se, naći češ se u onoj istoj točci gdje smo svi mi i sav svijet.
Vidiš li slojeve? Kao izvrnuta piramida su. Čak niti izvrnuta. Što je gore, a što dolje?
Kako mi vid slabi, sve više sam u svijetu u kojem raspoznajem okolinu novim čulima. Sve više sam svijestan čula svojih. Sve ono što gubiš naći češ tamo gdje sve istinski jest.
I nekako me radost sve češće obuzima. Često sam govorio, a i osjećao, kako nisšta na ovome svijetu moje nije. Bože, hvala ti na toj spoznaji. Niti Tvoje, znam. Ne, ne sudim, nego vidim. Nisaao je to koja oslobađa. Tek tako mogu istinski biti i činiti dobrotom. Svi smo djeca jedne jedine istine.
Prijatelji moji dragi, neka vas svijetlo spoznaje vodi putem dobrote. Ona jest život. Volim vas … :)
Post je objavljen 02.08.2010. u 12:55 sati.