Ležimo u krevetu.
Roleta propušta kuglice sunca koje bešumno podaju na njenu golu nogu i plahtu na podu. Još nije, ali uskoro će biti vruće, prevruće za misli i za odluke. Opojan miris feromona i akcije visi u zraku, sitne kapi znoja svjetlucaju na nježnom luku gležnja koji obasjava sunčeva kuglica.
Ona plače u tišini. Suzdržano. Iznutra.
Ja govorim. Elokventno. Nadahnuto. Govorim joj da je volim i da je sve u redu. Govorim joj da je prekrasna, da je sposobna, da je ispravna.
Govorim joj i znam da ne dopirem do nje. Govorim joj ipak, govorim joj kroz vrijeme. Govorim joj jer znam da će jednom, za godinu, dvije ili tisuću, ona tako ležati pored nekog - nekog podatnog i tihog i uplakanog - i govoriti mu da je sve u redu, da je prekrasan, da je sposoban, da je ispravan i da je taj netko tada neće razumjeti i njene riječi neće dopirati do njega sve dok ne prođe godina, dvije ili tisuću.
Prošlo je tisuću godina.
Sad znam.
Post je objavljen 02.08.2010. u 11:20 sati.