U JNA sam 1989. saznao kako se odbrojavaju dani do velikih stvari.
Tamo se naime odbrojavala godina dana života, ona koju si u onom sistemu morao pokloniti otadžbini jer je valjda ona krvarila za tebe, brinula, kajgod...
Osim ako ti tata nije bio doktor ili političar ili imao para - neke stvari su jače od sistema...
I to se odbrojavalo od 365 prema nuli.
Napijalo bi se kad bi se skidala svaka okrugla brojka – sa 300 na 299, 200 na 199 i 100 na 99, ali neprestani tulum bi počinjao one ponoći kada bi pala desetka.
Na svaku molbu ili zapovijed, tada bi se vojnik na odlasku obrecnuo rečenicom – „sitno brojim, ne mogu da stojim“, i s nevinim smješkom ostao sjediti ili ležati u nekom hladu i lijeno odbrojavati dalje.
Jedan od pismenijih je likova tjedan dana prije skidanja zorom počeo iz kreveta urlati – Bond, James Bond!!!
Kad su sve svi usrali, skočili mu u pomoć i donijeli mu vode sa šećerom, samo se iskesio i rekao – 007!
Majstor.
Zadnji dan se zvao „Nula nula noć“, a sam dan izlaska „Nula nula kapija“.
Barem u mom slučaju, a to se događalo u čudnom gradiću na kraju Srbije imenom Vranje, kojeg neću pamtiti po puno toga dobrog.
Zvučat će čudno, ali zahvalan sam onoj sili, koja održava ovo malo okruglo govance da se ne razletimo po svemiru, što sam bio godinu dana u JNA.
Ne jer sam cijenio ili volio Jugoslaviju, niti nešto poštovao i slijedio njene tekovine, nego samo zato jer je uspjela ono što kao razmaženo derište nisam sam do osamnaeste godine života – odgojiti me, naučiti da treba poštivati starije i biti uredan.
I shvatio sam kako sam sretan što znam čitati, pisati, imam wc školjku, zube i krov nad glavom.
Kao i da ljudi mogu biti po defaultu pokvareni i zli.
I smršavio 20 kila, poljubio pod zagrebačkog glavnog kolodvora i zaustio – sloboda!
Sjetio sam se toga davnog trenutka iz dva razloga.
Danas sam se, naime, sjetio da mi je 007 do jednog velikog dana.
I danas sam shvatio da sam blizu jedne velike stepenice života, i da sam, kao i izmučeni klinac na kraju vojnog roka opet na početku nekog novog puta.
Jer svi imamo šansu da sami počnemo sve ispočetka, od nule.
A mali broj od nas to napravi dok mu se ne dogodi neka tragedija, prirodna, obiteljska ili psihofizička.
Pa odu u makrobiotike, reikije, astrologije, svamiđije, jehove i ine mlatimudarije...
Uglavnom tek kad nam se desi nešto loše shvatimo da smo nešto radili krivo.
Karikiram, treba ti cunami ubit brata da skužiš da se nisi dovoljno družio s njim pa počneš više cijeniti sestru, ono, kužite...
Za osam dana punim 4 banke.
I imam krizu sebe.
Krizetinu.
Spavam malo jer moram fušat.
Kad se probudim, sve krcka ko prvi čips iz vrećice, od ramena do prstića.,
A zglobovi ko kastanjete na snoozetu.
Neću dalje davit stanjem tijela jer se i nije nešto poboljšalo od posta od pred dvije godine, ali nemrem se fakat više furat da sam klinac.
Psiha je još gora jer sunce ne sija ni na jednom polju.
Oba najbolja frenda su zaljubljena i nedostupna ko Pišekica kad joj namigujem u Konzumu, ostala trojica rezervnih najdražih poudati s kuglom oko noge i rukom na mobitelu za raport.
Probudim se često sa željom da izmislim patent stoljeća, poput Samodrka, Wandersisa, Prezvuršta na bazi brokule ili robota koji će umjesto mene otić urologu ili Roku objasnit da se nemre uvijek pobijedit u mini-golfu...
Ili da pišem knjigu.
A završim na fejsu ili fušu.
Pa sam odlučio napravit nešto za rođu.
Malo zauzdat klinca u sebi.
Ono, ipak su dvije trećine sjajnog aktivnog života iza mene.
Ali ova zadnja će bit savršena.
Stej in tać!
Fish, Riba Fish, 007
Post je objavljen 01.08.2010. u 08:33 sati.