Ispada da je naše sudstvo kao i haaški sud, doduše postoje dva međunarodna suda u Den Haagu, jedan za bivšu Jugoslaviju i Ruandu (našla se Ruanda u lijepom društvu s bivšom Jugom), onaj nama dobro poznati ICTY koji glavne ratne zločince (ministra obrane bivše SFRJ, Veljka Kadijevića, šefa vojne obavještajne i zloglasne tajne službe KOS, Aleksandra Vasiljevića, načelnika Generalštaba JNA, Blagoja Adžića, i bivšeg crnogorskog predsjednika, “drugo oko u glavi“, Momira Bulatovića) nije ni optužio, a ratne zločince i zločince protiv čovječnosti koji su činili zločine u Vukovaru i nad Vukovarom osudio na smiješno male kazne, isto kao što je Branimir Glavaš od Vrhovnog suda Republike Hrvatske osuđen za ratni zločin na smiješno malu kaznu. Najbolje je rekao sam Branimir Glavaš – ako sam počinio ratni zločin, zašto nisam dobio maksimalnu kaznu zatvora, a ako nisam počinio zločin, zašto sam osuđen? Onaj drugi međunarodni sud, ICJ, čudo se dogodilo ali odbio je tužbu Srbije i potvrdio da je nezavisnost Kosova u skladu s međunarodnim pravom. Ipak ostaje gorki okus u ustima da međunarodni sud uopće raspravlja o tome je li ili nije međunarodno pravo na samoodređenje naroda, i proglašenje nezavisnosti jedne države legitimno ili ne, jer jedna država je nezavisna od trenutka kada proglasi nezavisnost, priznao tu državu netko ili ne pošto njeno postojanje u međunarodnoj zajednici ne ovisi o međunarodnom priznanju. Što se tiče našega sudstva, naše sudstvo pak uopće nema ujednačeni kriterij, i k tome još sude suci koji su sudili i u (totalitarnom) socijalizmu tako da se od takvog sudstva i ne može ništa dobro očekivati.
Poslovica glasi – kako posiješ, tako i žanješ! Godine 1990. nakon prvih demokratskih promjena je šef države postao bivši komunist, general JNA i partizanski polit-komesar (politički komesari su bili najgori kadrovi u partizanima, poznati po marksističkom fanatizmu), prvi ministar unutarnjih poslova tada je postao jedan (komunistički) ratni zločinac, prvi šef vlade i tajne službe također bivši (komunistički) ratni i post-ratni zločinac, drugi šef vojne (kontra)obavještajne službe Republike Hrvatske postao nekadašnji udbaški zločinac, a prvi predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske postao nekadašnji oficir Titove zločinačke tajne službe Ozne (hvala Bogu, bio je toliko pošten da je iz pritvora, zbog nedostatka dokaza, pustio Dobroslava Paragu, 1991. godine, bez obzira na prijetnju predsjednika Tuđmana da će ga hititi van iz Vrhovnog suda što je odmah nakon toga i učinio, a pod kraj života je ovaj ipak časni drug Vjekoslav Vidović primio svete sakramente Katoličke crkve i imao je kršćanski pogreb – na zgražanje njegovih partizanskih drugova), a drugi predsjednik vlade i Sabora, poslije i predsjednik Republike, bio je (po pisanju novina) i kadrovik i po svjedočenju svjedoka, i doušnik zloglasne jugo-komunističke tajne policije Udbe. Posljedica takve kadrovske politike prvog predsjednika Hrvatske, Franje Tuđmana, je propast Hrvatske u svakom pogledu! S takvim užasnim kadrovima nije se ni moglo očekivati bolje – to su tada znali ozbiljni ljudi u hrvatskoj politici koji su dobronamjerno upozoravali na devijacije u državnoj kadrovskoj politici, i hrvatski birači imali su s vremenom priliku ispraviti svoje neznanje koje je vladalo zbog medijske cenzure, ali 2000. godine su za predsjednika vlade radije izabrali bivšega komunističkoga ideologa Ivicu Račana nego nekog demokrata, a 2010. su si za predsjednika države, koja nestaje, jer joj nestaje njen suverenitet, opet birali bivšega komunista, Ivu Josipovića, a rezultat je opća erozija časti, digniteta hrvatskog naroda i suvereniteta Republike Hrvatske – podilaženje međunarodnoj zajednici simbolizirane Bruxellesom, i uvlačenje Beogradu (Borisu Tadiću).
Reagirao je Josipovićev birač, bivši predsjednik udruge hrvatskih sudaca, Gredelj, da je predsjednik Republike izgubio svaki kredibilitet podilaženjem Srbiji, ali da je posjetom Beogradu mogao nešto od srpskog predsjednika naučiti, naime, mogao je naučiti kako se brani nacionalni interesi svoje zemlje! Uz to je Gredelj primijetio da je Ivo Josipović navodno dobro naplatio izradu tužbe protiv Srbije radi genocida koju sada misli žurno povuči kako bi se dopao Srbiji, odnosno bivšem agresoru na Hrvatsku.
Navršava se 18 godina od de facto masovnoga krivotvorenja parlamentarnih i predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, kada je točno u ovo vrijeme 1992. godine relativnu većinu glasova od 35% de facto dobila Hrvatska stranka prava, a predsjednički kandidat i predsjednik Hrvatske stranke prava, Dobroslav Paraga (danas predsjednik stranke HSP 1861.), trebao ući u drugi izborni krug s Franjom Tuđmanom. Međutim, izborni inženjering HDZ-a i udbaša je od izbora napravio namještaljku, pokrali su glasove i proglasili pobjednikom užasni HDZ i Franju Tuđmana koji je nakon toga 1997. po treći puta postao predsjednikom Republike, što je bilo protuustavno jer je u Ustavu RH pisalo tada, kao što i danas piše, da “... nitko ne može više od dva puta postati predsjednikom Republike“. Franjo Tuđman je, međutim, prvi puta postao predsjednikom Republike u srpnju 1990. nakon donošenja ustavnih amandementa, kada je dužnost predsjednika Predsjedništva preimenovana u dužnost predsjednika Republike, drugi puta je postao predsjednikom na navedenim krivotvorenim izborima, a treći puta je postao predsjednikom na drugim predsjedničkim izborima 1997. godine. To navodim samo radi najmlađih naraštaja da znaju istinu i da imaju odgovor na pitanje koje će sigurno uskoro postaviti: Koji su razlozi da je Hrvatska propala? Razlozi su, dakle, laganje, krivotvorenje i dvoličnost, rušenje Ustava, i izdaja! Zbog istih razloga (osim rušenja ustava jer ustava nije imala) propala je i Nezavisna Država Hrvatska iz Drugog svjetskog rata!
PravDa Ive Josipovića manifestirala se pod zadnje u Srbu, malom ličkom hrvatskom mjestu gdje su velikosrpski četnici (balkanski nacisti) u suradnji s talijanskim fašistima digli 27. srpnja 1941. godine oružani ustanak za vrijeme kojega su masovno ubijali hrvatske stanovnike, mahom seljake (a koga nego sirotinju), 300 katoličkih hodočasnika, nekoliko svećenika i na stotine i stotine drugih hrvatskih civila i ratnih izbjeglica koji postaše žrtvama etničkog čišćenja širom Like, dalmatinske zagore i sjevero-zapadne Bosne, i taj su ustanak nakon Drugog svjetskog rata jugoslavenski komunisti nazvali “narodnim ustankom“ iako niti jedan narod u njemu nije sudjelovao, a bivši komunisti i udbaši u Republici Hrvatskoj su ustanak “prekrstili“ u “antifašistički“, iako je bio fašistički ustanak razularene bande četnika i šačice srpskih komunista koji su, usput rečeno, ubili partizanskog politkomesara Glavnog štaba za Hrvatsku od CK KPH, Marka Oreškovića, jer je postao svjedokom etničkog čišćenja hrvatskih civila. Hrvatski rodoljubi su nakon Oluje 1995. srušili sramotni komunistički spomenik u Srbu kojim se u razdoblju totalitarnoga komunizma u bivšoj Jugoslaviji od 1945. do 1990. slavio četnički pokolj nad hrvatskim civilima, a predsjednik Ivo Josipović je ove godine svečano otkrio obnovljeni (neo)komunistički spomenik u Srbu. Pametnome dosta!
Zorno se vidi kako Ivo Josipović svoje birače je.. u mozak, onako balkanski, mangupski, da ne kažem, partizanski lijepo zabija nož u leđa svojoj domovini i svome narodu. Činjenica što je Europska unija, uz Vijeće Europe, osudila komunističke zločine i zahtijeva rasvjetljavanje razdoblja totalitarnoga komunizma (socijalizma), mangupu s Pantovačku ne znači ništa jer on ima svoju zapadnobalkansku "misiju" stvaranja 3. “jugoslovenskog“ Reicha, unatoč velikosrpskoj i jugoslavenskoj agresiji na Republiku Hrvatsku 1991. godine, unatoč strašnom razaranju Vukovara od strane jugoslavenske armije i četnika, unatoč bombardiranju hrvatskih gradova od strane zločinačke JNA, izvršenom genocidu nad Hrvatima i tako dalje. Netko (akademski obrazovan) reče nakon posljednjih predsjedničkih izbora 2010. godine, kada su gotovo svi predizborni kandidati bili bivši komunisti, kako je lijepo što je Hrvatska dobila predsjednika koji zna svirati na glasoviru. Pa što onda, i Tito je znao svirati na glasoviru? Hitler je crtao akvarele, pa što onda? Neron je svirao harfu, pa što onda? U svakom slučaju, ne radi se samo o ideološkom revizionizmu ekstremnih ljevičara u Republici Hrvatskoj nego i o skretanju pažnje hrvatskoga stanovništva, sa pričama o partizanima, ustašama i četnicima, sa gorućih socijalnih problema, velike nezaposlenosti, ekonomske i financijske krize u Hrvatskoj koja nema veze sa svjetskom financijskom krizom jer je naša kriza počela prvim politički motiviranim atentatima na hrvatsku demokratsku anti-komunističku oporbu (poslije i otimanjem parlamentarne Hrvatske stranke prava), i pljačkama prvih banaka u Hrvatskoj (ne klasičnih pljački nego u velikom stilu potezom pera, poput pljačke Dubrovačke banke i drugih banaka), te privatizacijom i pretvorbom iz 1993. godine, za koju su u Saboru glasovali i HDZ i SDP. (Ovo je sigurno poticaj za naše birače da ovim strankama, za koje neki trezveni ljudi tvrde da su u stvarnosti zločinačke organizacije, na slijedećim izborima daju još više glasova. Ne šalim se, samo sam malo ironičan jer je to žalosna istina.)
Dana 9. kolovoza navršava se i 18 godina od višestrukog ubojstva stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) na čelu sa pukovnikom i zapovjednikom u Bosni i Hercegovini (generalom i članom Glavnog stožera Armije BiH), Blažom Kraljevićem, koji su branili Bosnu i Hercegovinu od velikosrpske agresije, ali metak im je stigao s leđa i “hrvatske“ strane od udbaša, shizofrenih jugoslavenskih titoističkih idijota! Deveterostruko politički motivirano ubojstvo u Kruševu kraj Mostara, 1992. godine, kao i političko ubojstvo dopredsjednika Hrvatske stranke prava, g. Ante Paradžika (predsjednika Saveza studenata Hrvatske, 1971. godine) 21. rujna 1991. godine preokrenulo je hrvatsku povijest i odvelo zemlju preko ponora u provaliju.
Ne moram valjda naglašavati da ubojice Blaža Kraljevića, hosovaca i Ante Paradžika, kao ni nalogodavci tih ubojstava do danas nisu kaženjeni, naprotiv, napredovali su u društvu Republike Hrvatske, dobili privilegije, činove, sinekure, odličja, kredite, usmene i pismene pohvale, nastupali u medijima, jedan se čak u "Globusu" pohvalio kako je ranjenom Blažu Kraljeviću osobno pucao pištoljem u glavu itd. Također do danas nije kažnjen udbaški ubojica koji je za vrijeme bivše Jugoslavije ubio dvanaestogodišnju Rosemarie i njezine roditelje odnosno obitelj Ševo, međutim, licemjerni mas-mediji u Hrvatskoj tipa EPHahaha izdanja samo spominju i vrte na svom karuselu priču kako je 1991. na Sljemenu likvidirana malodobna kćer srpske obitelji Zec, Aleksandra, ali ubijenu kćer hrvatske obitelji Ševo licemjeri ne spominju, pošto u percepciji novih naraštaja treba ispasti kako su u povijesti samo Hrvati ubijali Srbe, ali ne i da su Srbi i Jugoslaveni ubijali Hrvate, a da o uzrocima i ne govorimo koji se sustavno prešućuju.
Republika Hrvatska je danas jedna tipična visokokorumpirana despotska zemlja azijskoga tipa, samo što za razliku od mnogih azijskih zemalja nema demokraciju i pravni poredak (osim na papiru). Čak je i Kambodža (nedavno) osudila jednog komunističkoga zločinca dok Hrvatska ni to nije! Čak je i jedan socijalistički predsjednik Venecuele, Hugo Chavez, priznao narodni referendum na kojemu je narod odbacio njegov prijedlog o uvođenju doživotne funkcije predsjednika države, odnosno diktature, a jedini referendum do sada koji je u Hrvatskoj održan bio je onaj iz 1991. godine, a i taj je bio mučak, jer predsjednik Tuđman, sa svojim tadašnjim zamjenicima Josipom Manolićem i Stipom Mesićem, nije na referendumskim pitanjima ponudio hrvatskim biračima mogućnost (alternativu) da se opredijele za nezavisnu, samostalnu hrvatsku državu nego su im ponudili opciju između jugoslavenske federacije i jugoslavenske konfederacije (savez suverenih država) dok danas državni dužnosnici RH lažu da je referendum iz 1991. bio referendum o nezavisnosti. I onda se netko danas još pita – kako to da imamo krizu u zemlji? Tada i poslije su se mnogi smijali na takve kritike i samo su govorili: (glavno da) imamo Hrvatsku. A sad vidite kakvu Hrvatsku imamo. Nikakvu! (Još će se prije oporaviti razbijena Velika Srbija, Miloševićeva Srbija od Borisa Tadića i Miloševićevih socijalista i četnika nego ovakva slaba i, oprostite na izrazu, "razjebana" Hrvatska sa svojim užasnim, destruktivnim mas-medijima i izdajničkom balkanskom elitom na Pantovčaku i u Banskim dvorima i Hrvatskom saboru!) Siniša Glavašević je rekao tko je izdajica, sjećate se? Radije je na koncu dozvolio da ga na Ovčari zakolju četnici nego da ga se dočepaju Tuđmanovi komunisti i udbaši. (To su gole povijesne činjenice.)
I dan danas se mnogi balkanski narcisoidi smiju Anti Starčeviću koji je rekao da nije bitna bilo kakva Hrvatska nego da je bitna sadržajna Hrvatska, Hrvatska u kojoj postoje prava i u kojoj su ljudi ravnopravni u svojim obvezama i pravima, bez obzira na vjeru i etničko porijeklo. Velika većina (političkih) Hrvata se danas osjeća neravnopravno u vlastitoj zemlji, kao da se bivša Jugoslavija nije raspala, kao da je još uvijek Jugoslavija. Mnogi osjećaju da ih je vladajuća nomenklatura ostavila na cjedilu, i da ih je izdala. Na početku je vrhovništvo (1991.) izdalo Vukovar, i Siniša Glavašević (narodni junak iz Vukovara) je to još i napisao crno na bijelo, ali tvrdoglavi Hrvati samo su vjerovali “Franceku“, kao što su prije toga pljeskali i klicali Titu, a prije Tita Anti Paveliću, srećom Aleksandru Karađorđeviću ipak nisu, ali zato jesu Franji Josipu iako ih je Ante Starčević dobronamjerno upozoravao neka ne sade tikve s vragom!
Pošto Mesić i Josipović stalno pričaju o Titovj Jugoslaviji, i to u super-lativima, onda ću ja malo o N.D.H. ali neutralno:
Za sve ljubitelje povijesti jedna obavijest: iz tiska je izašla i objavljena (publicirana) jedna nova knjiga autora, Zagrebčanina i pravnika Darka Sagraka, pod naslovom “Nezavisna Država Hrvatska – Prijepori i mitovi“ (832 stranice i bezbroj fotografija iz Drugog svjetskog rata, dobrim dijelom u boji, čak i fotografije od hrvatskih vojnika s istočnog bojišta u Sovjetskom Savezu iz 1941./1942. godine koje su u navednoj knjizi uopće prvi puta na svijetu objavljene). Knjiga je pisana po načelu sine ira et studio, dakle, nepristrano i objektivno, sa pozicije demokracije i pravnoga poretka, i sadrži kritiku i komentare, kao i komparaciju s najvećim kritičarima N.D.H.
Dok knjigu nisam uzeo u ruke, nisam znao da je N.D.H. bila čvrsto usidrena u međunarodnoj zajednici jer sam mislio da su je priznali samo zemlje-članice Trojnoga pakta (Njemačka, Italija, Japan, Finska, Španjolska, Bugarska, Rumunjska), dok je bivši predsjednik Mesić 10 godina trubio (od 2000. do 2010.) da čak ni sve članice Sila osovine nisu priznale N.DH. (naljutio se Mesić nedavno jer mu je državni ured poručio da mora platiti ljetovanje na Hvaru u predsjedničkoj vili ako se misli brčkati u moru - zamislite što njega tišti!!), međutim, Argentina je priznala N.D.H., kao i Mexico i Uruguay (sjećamo se ovih zemalja sa prošlog Svjetskog prvenstva u nogometu u Južnoj Africi), čak i Južna Afrika je priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku, zatim, i sve zemlje, a bilo ih je 28, koje su potpisale Ženevske konvencije iz 1929. o postupanju sa ratnim zarobljenicima, dok recimo Kraljevina Jugoslavija i Titova Jugoslavija i SSSR do 1944. odnosno 1945. nisu potpisale Ženevski sporazum, a od 60 tada postojećih država na svijetu (danas postoji otprilike 200 nezavisnih država) je N.D.H. eksplicite (de iura) priznalo 13, od toga tri azijske i devet europskih nezavisnih država, a de facto, dakle, putem konzulata i državnih izjava je hrvatsku državu u Drugom svjetskom ratu priznala Burma, Filipini, Švicarska, Danska i vatikan (uz spomenute južnoameričke države i Mexico), a jedino je Velika Britanija 1941. izričito se protivila osnivanju N.D.H. ali to i ne čudi jer je britanska diplomacija bila i protiv samostalnosti Republike Hrvatske. FIFA, Međunarodni crveni križ, Svjetsko viktimološko društvo i Međunarodni poštanski savez samo su neke od međunarodnih organizacija koje su priznale N.D.H., i što je paradoks, N.D.H. je i danas članica tih organizacija jer nikada iz njih nije isptupila niti je isključena. N.D.H. nije kapitulirala jer ne postoji pismena kapitulacija, a da i postoji nije punovrijedna jer kapitulaciju mora potpisati predstavnik vlade, a ne samo vojske. I njemačka kapitulacija potpisana je samo od vojske, odnosno njemačka vojska je 1945. kapitulirala ali ne i njemačka država, dok je kapitulaciju Japana potpisao japanski car koji je predstavljao japansku državu i vojsku, a kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije 1941. je potpisao i predstavnik vojske i vlade, dakle, Jugoslavija je kapitulirala tutto completto. Zanimljiv je u knjizi i faksimil o tome da je pro-jugoslavenski "Jutarnji list" u broju od 13. travnja 1941. pozdravio dolazak poglavnika ustaškog pokreta u glavni grad proglašene samostalne hrvatske države N.D.H., Antu Pavelića. Ne bih tvrdio da "Jutarnji list" ne čeka ista sudbina i u naše vrijeme, kako je krenuo najnoviji neokomunistički val s Pantovčaka i iz Banskih dvora.
Uglavnom, u knjizi su demantirane i mnoge laži iz jugoslavenske marksističke (titoističke) historiografije i od dvorskih povjesničara sa Pantovčaka, dakle, od titoista, jer anektirane dijelove Dalmacije i Istru nije matici zemlji priključio samo (komunistički) ZAVNOH nego je nekoliko dana prije toga poglavnik priključio ove hrvatske krajeve matici zemlji, te je tiskana u knjizi i karta N.D.H u boji iz 1943. godine na kojoj se unutar državnih granica N.D.H. zorno vidi Istru, koju je, zajedno s Rijekom, Jugoslavija ugovorom u Rappalu iz 1920. godine odstupila Kraljevini Italiji. Najistočniju granicu N.D.H. je pak činio most iz Zemuna do Beograda, odnosno bivša zgrada jugoslavenske vlade (SIV), a sjedište današnje srbijanske državne administracije, nalazi se izgrađena na hrvatskoj zemlji (bit će zanimljivo saznati koliko će iznositi kamate za najam zemljišta, mora da su milijarde US$ u pitanju). U knjizi je pretiskan i članak nekadašnjeg župnika iz Jasenovca od 1941. – 1944. godine, velečasnog Paršića, koji je ispovijedao oficire Ustaške obrane koji su osiguravali logor u Jasenovcu, i preko ispovijedi i kontakata s logorašima i logornicima je došao do otprilike broja žrtava u tom ustaškom logoru, a za koji kaže da nikako ne može premašiti 40 tisuća, ali je upitao kritičare: „Zar vam i taj broj nije previše za mea culpa?“ (O “Titovom Jasenovcu“ od 1945. – 1951. treba o ostatku broja žrtava komunizma iz jasenovačkoga logora čitati srpske knjige odnosno knjige od nekih srpskih autora koji su potvrdili postojanje “Titova Jasenovca“.)
Uglavnom, knjiga Darka Sagraka je jako zanimljiva, a meni je osobno u oči upao komentar u jednim zagrebačkim novinama iz 1944. godine, koji je u knjizi pretiskan, u kojima se vrlo pametno neizravno kritiziralo ustaška vlast Ante Pavelića, ali i poručilo Titovim partizanima: „Mi Hrvati smo slobodni, i ne želimo biti oslobođeni“. Zanimljiva je i reportaža jednog hrvatskog novinara odnosno dopisnika iz Berlina sa početka 1945. godine o predstojećoj ofenzivi Crvene armije na Berlin, koja je u knjizi pretiskana.
Autor knjige je postavio zanimljivo pitanje: kakve kvalitete bi bili mostovi ili neboderi u Hrvatskoj da su ih konstruirali i gradili stručnjaci koji su slični onim “stručnjacima“ koji su 90 godina tijekom 20. st. u obje Jugoslavije i u Republici Hrvatskoj krivotvorili povijest Hrvata i N.D.H.?
Moram reći da je to prva knjiga u mojemu životu u kojoj sam mogao ozbiljno, a ne politikantski i kroz ideološke naočale, čitati o povijesti N.D.H., bez hvalisanja, ali i bez vrijeđanja i laganja.
Bit ću do kraja iskren, najviše mi se u knjizi svidjelo kako je njen autor razvikanim povjesničarima Ivi Goldsteinu i Tvrtku Jakovini obrisao nos kao balavcima dok je pohvalio tendencije objektivnosti srpskog komunističkog povjesnika Bogdana Krizmana, naglasivši da ovaj nije pisao s mržnjom kao što hrvatsku povijest interpretiraju kolumnisti "Jutarnjeg lista", nego je pokušao utvrditi činjenično stanje itd.
Na početku svoje knjige je Darko Sagrak citirao Honore de Balzac-a:
"Postoje dvije povijesti; jedna koju učimo i koja laže, druga koju prešućujemo jer sadržava Neprihvatljivo."
I srpskog književnika Zmaja Jovana Jovanovića iz 1883. godine jeg. Sagrak citirao:
Hrvat se ne bori da što otme kome,
Čuva sveti oganj na ognjištu svome.
I dok tako čini, u najteži dani,
I Bog je i pravda na njegovoj strani.
A kud će Srbin, zar on da se dade,
Putu na kome nema ni Boga ni nade!
Moram priznat, bila mi je nepoznata ova Zmajeva pjesma, ali sviđa mi se jako, i odmah sam se sjetio onog glupana, kninskog šerifa i ratnog zločinca Mile Martića koji je zavedene Srbe s okupiranih teritorija u Hrvatskoj poveo na u tzv. „Republiku Srpsku“ odnosno u okupirane dijelove Bosne i Hercegovine na put na kome nema ni Boga ni nade. Zato se s ponosom sjećamo Oluje i slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti od 5. kolovoza!
Međutim, mislim da ova Zmajeva pouka o tome da se Srbi dadoše na put na kojem nema ni Boga ni nade vrijedi i za komunjare i udbaše, ali i za kolumniste "Jutarnjeg lista", za interpretatore povijesti na "Hrvatskoj televiziji", "Novog lista" iz Rijeke, kao i za list od Milorada Pupovca, tog moralnog jadnika, koji svoje laži lukavo financira iz hrvatskog državnog proračuna, praveći se da navodno štiti interese srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
U ovo vrijeme je i tužna obljetnica početka Prvog svjetskog rata kojeg su pokrenuli engleski masoni koji danas žele osudit nevinog generala Antu Gotovinu i ukinut Oluju, ali doći će Oluja jednog dana i u London!
Kako sam na početku spomenuo međunarodni sud ICJ i Kosovo, tako sam se sada prisjetio originalne knjižice od CK KPJ iz prosinca 1943. godine u kojoj su tiskane odluke komunističkog AVNOJ-a, i u njoj je Sandžak naveden kao zasebna jugoslavenska federalna jedinica, dakle, Velika Srbija od danas mora još malo smršavit jer i Sandžak imao pravo na državnu nezavisnost! Živjela nezavisna država Sandžak!
CBK
Post je objavljen 31.07.2010. u 15:52 sati.