putujemo desetljećima najčešće na relacijama
Umag-Zagreb-Umag, Umag-Zagreb-Murter-Umag,
Umag-Murter-Umag pa iako je bilo iskoraka u
inozemstvo, Rijeku ili Osijek…. ova umaško-murterska
ostaje dosljednom.
I peto ljeto poslije tebe, sređujem popis stvari
koje će u putnu torbu i osim što primjećujem
da mi je sve manje vremena potrebno za
sastavljanje popisa, primjećujem i da mi je
sve manje stvari potrebno.
Sjećam se nekadašnjih pakiranja dok si još
bila u nježnijoj dobi, ti i stari ste mi povjeravali
pakiranje (iako ti je stari gunđao, a mi se pakosno
cerekale, da kao oficirski sin zna najbolje složiti
košulju i hlače, a da se ne zgužvaju) jer bih
sve popisala, organizirala „utovar“ u nečijoj
sobi, ništa ne bi bilo zaboravljeno, ništa
ne bi izvirivalo… ma da, ponekad bih te
posjela na torbe da ih pritisneš više sjećanja
radi na filmske komedije s istom tematikom,
a manje radi mogućnosti da tvoja težina
stlači stvari. Nije manjkalo ni svađa, dernjave,
inzistiranja da baš određena (ionako prekobrojna)
stvar nađe mjesta u torbi, no bila je to divna,
predivna - putna groznica. Tvoj stari i ja smo
se radovali godišnjem odmoru, a ti zbog toga
što smo uzbuđenje prenijeli na tebe i jupiiiiii…
put bi započinjao. Bilo je tu putovanja trajektima
(sjećaš li se Liburnije, Ilirije, Bartula Kašića,
sve do M.Pola) koje smo, smatram, svi voljeli;
dok bismo stajali na palubi, a vjetar nam vijorio
kosom i odjećom gledali bismo svjetla luka,
otoka i plovila, a pogled se pun čežnje
spuštao na srebrnu brazdu iza krme…
S nepunih godinu dana pošla si na prvo
putovanje do Murtera, još slaba i blijeda
poslije koparske bolnice, nozdrva punih
mirisa mora i kožom slanom od kapljica pjene.
Ujutro nas je dočekao Zadar i baka i deda,
zrikavci su ti pjevali pjesme dobrodošlice
već malaksali od vrućine i života, cijelim
putem do Murtera, i Dalmacija te dočekala
kruhom i soli“ podarivši ti oporavak, zdravlje,
čvrstinu i želju da prohodaš. Sjećam se i
puta nakon nekih 3 – 4 godine kad smo te,
jer ti je bilo dosadno, zadužili da paziš na prtljagu.
Dolazak na Murter u nedjelju na večer, u
kući nije bilo ni vode pa smo se odmah
okrenuli prema centru da nešto večeramo,
a ti savjesna, kakvom si se tek kasnije pokazala
u pravom svjetlu (zvijezda vodilja, zar ne?) pitala
si sva usplahirena: A prtljaga, zar ćemo je
ovdje ostaviti? U murterskoj kući, ha, ha…..
smijali smo se još godinama zamišljajući tu
sliku kako spuštamo prtljagu pa je opet hvatamo
za ručke i idemo u grad. Ljubavi i srećo moja!
Život si mi učinila bogatim, da bih na kraju u
cijelosti bankrotirala.
Sad me put ne privlači, odgađam ga dok se
može, no ipak ću se otputiti prema svome
starom utočištu. Pokušati po peti puta pronaći
barem nekakvo smirenje, pokušati ga progutati
kao antibiotik, zatvoriti oči, ne misliti, disati
duboko… možda uspije?!
Odlazeći iz Umaga, ipak se ne osvrćem,
ta sva je prtljaga sa mnom, prepuna.
Unutra su moje misli, čežnja, ljubav,
nespokoj, jad i bijes jer moja je prtljaga i ovaj put – moja glava.
(4.kolovoza 2010.)
Reci nešto
Pitam se često kako to da ne postoji više
tvojih fotografija, snimaka, zvučnih zapisa...
nečega što bi mi svako toliko smanjilo strah
da ću ti zaboraviti lice (osim onog sa fotografija)
ili pak glas. Nismo znali, nismo mogli znati...
jer da jesmo, zar bih to mogla čekati?
Post je objavljen 31.07.2010. u 15:45 sati.