Probudila sam se s Harajuku u svojem krilu. Harajuku je... pa, moja mačka. Crna je, imala je ljubičaste oči. Svi su se te mačke ježili (pogotovo ako ih nije voljela). Zato sam je nazvala Harajuku (to je moda, nešto kao punk). „Harajuku! Teško je spavati s tobom u krilu,“ rekla sam i nježno je pomaknula. Ustala sam minutu prije nego što se budilica oglasila, smijuljeći se. Sjećam se kada sam čitala neki ludi strip, 'Borovnica'. Ta Borovnica je najbolji strip-karakter ikad. Odjenula sam školsku uniformu. Zahvalna sam na uniformama, jer Nadja mi je pričala kako joj je bilo u Americi. Smetalo joj je što je stalno morala birati što će odjenuti. Ovako može nečime ukrasiti uniformu i tako ići u školu.
Harajuku mi se počela motati oko nogu. "Harajuku! Pazi, pregazit ću te!"
"Ne obraćaj se meni kao nekoj običnoj mačketini pokupljenoj s ulice," odbrusi joj mačka. Plave oči naglo sijevnu ljubičasto, ali mačka se tada vrati normalu. "Daj se smiri, Harajuku. Što će moja familija pomisliti, da ubijam mačku? I znaš da nisam mislila tako."
"Krajnje je vrijeme da svojoj familiji kažeš što zapravo jesi."
"Pa, Kenshin zna, djed vjerojatno nagađa, ali teta i otac... Pa znaš kakvi su."
"Ti si vještica. To je tvoj identitet. Tvoja priroda. Ne možeš protiv svoje prirode."
"Haku! S kim pričaš?" pitala je moja teta, vičući iz kuhinje.
"Ma, samo si nešto gruntam, ne brini," odgovorila sam joj.
"Pa, čim završiš s gruntanjem, dođi na doručak!"
"Haiii!" Strpala sam par bilježnica u svoju školsku (vojničku) torbu. U nekoliko sekundi sam već trpala sendvič koji mi je teta (koja je UVIJEK u kimonu) napravila u torbu i progutala kruh sa sirnim namazom. Pozdravila sam tatu i djeda, koji su obojica čitali novine. Tata uvijek kupi dva izdanja, da se djed i on ne moraju tući oko toga. Naime, otac i djed vode naš obiteljski Dojo - posebna vrsta borilačke vještine, koja može paralizirati, pa čak i ubiti. No, tehniku ubijanja (tradicionalno) žene nisu smjele naučiti. Nije kao da me zanimala, zapravo. Iako, Nadja, moja najbolja prijateljica je bila jako ogorčena zbog toga. Ona vam je feministica, shvaćate što mislim. Nije kao da želi ubijati ljude okolo.
Izletjela sam u dvorište i zaletila se u svoga brata, Kenshina. Kenshin je već na fakultetu, uskoro će se preseliti u studentski dom. "Hej, sister. Čemu žurba?"
"Žurim u školu."
"Da te odbacim? Na novoj Hondi?"
"Imat ću problema."
"Zašto? Profesori će te gnjaviti? Reci im da sam ti brat. U biti, i jesam. Ne moraš lagati."
"Ma boli njih kita kaj me ti vozikaš na bajku bez kacige. Ne, nego će me opet one tvoje obožavateljice gnjaviti."
"Haha, pa, samo mi laskaju," reče Kenshin i prođe rukom kroz kosu. Kao da mu smeta njihovo laskanje. "Dakle?"
"Ajde, može. Profuraj me."
"Uzmi kacigu."
I imala sam pravo. Njegove obožavateljice su ponovo poludile. No, tu bih i ja dobila svojih pet minuta slave. Ispitivale su me o Kenshinu i tako da sam koji tren bila u centru pažnje. Nadja mi je mahnula s prozora učionice. Mahnula sam i ja njoj, na brzaka odgovarajući na pitanja rulje. "Koliko godina ima tvoj brat?"
"Dvadeset."
"Oo! Je li model?"
"Ne, upravo je upisao fakultet."
"Koji?"
"Ma, želi biti detektiv." Provukla sam se u školu, potrčala uz stepenice. Nadja definitivno ima onaj iPod o kojem smo toliko pričale. Po putu sam se zaletila u Aisua Kasairyuua. "Sempai*!" Aisu je totalno zgodan. Moglo bi se reći da mi se sviđa. Mislim, samo njemu govorim 'sempai', prema ostalima sam jako bezobrazna.
"Haku, ne zovi me sempai. Osjećam se staro. Čemu žurba?"
"Ma, Nadja je kupila onaj iPod o kojem toliko pričamo."
"Onaj super skupi? Moram to vidjeti! Tko joj daje novce za sve to?" reče i zajedno smo se uputili na drugi kat.
"Pa, što se novaca tiče, ona definitivno nema problema."
"Istina."
"Oho! Vidi, vidi, klošarica se druži s mojim prijateljem." Na vrhu stubišta je stajala Yoshiko, najpopularnija, najzgodnija, najbogatija i najrazmaženija cura u školi. Praktički nedodirljiva, sasvim savršena... Mrzim savršene ljude. Čovjek je razuman samo ako ima mane, veće ili manje. "Aisu? Družiš se s Yoshiko?"
"Ne baš." Ovo 'ne' je naglasio. "Samo smo se sreli neki dan... Nije kao da se družimo. Daj, hoću vidjet Nadjin iPod." Yoshiko se podrugljivo nasmiješi i siđe niz stepenice. Stala je kraj mene, samo da bi mi kratko rekla "Neka bolja pobijedi." Pojavio se led pod mojim nogama i naglosam se poskliznula. Pa, ima jedna mala stvarčica. Yoshiko je također vještica. Za razliku od mene, koja se volim dokazivati bez magije, ona ih stalno koristi. Zato to znam, meni je gotovo nemoguće ne primijetiti tragove magije. A zna li Yoshiko da sam i ja vještica... Pa nisam sigurna u to. "Haku!" čula sam Nadjin krik. Okrenula sam se na noge i dočekala se na njih.
"Opa! To je bilo totalno kul!" reče Nadja i poleti do mene. Pa, samo je skočila niz stepenice, ali činilo se kao da je poletjela. A još njena crvena kosa... Nije ni čudo što je dobila nadimak 'Feniks'. Nadja je uvijek imala svoj način upadanja. A i bilo ju je teško promašiti. Uniforme su nam bile bijela košulja, tamnoplava karirana kravata i tamnoplava suknja do koljena. Njena suknja bila je prekratka i ukrašena bedževima, a ispod je nosila tajice. Na košulju je sašila svakakve gluposti, pa nije ni bila bijela. A na lijevoj ruci joj je uvijek bila crna rukavice s crvenim zvjezdicama. Profesorima je išla užasno na živce.
"Pa... Djed me to naučio."
"Da znam. Hej, kupila sam onaj iPod!"
"Ne vjerujem!" javio se Aisu. "Moram to vidjeti." Aisu se uvjerio u Nadjin nevjerojatni iPod, a zatim nas je otpratio do učionice. "Hej, vidimo se pod velikim odmorom?" pitao je Aisu. "Smithie će doći."
"Oh, ne nadaj se tome. Imam nedovršenog posla s njim. Možete se ti i Haku naći zajedno. Sami. Bez nas," Nadja će.
"Nadja!"
"Hej, samo se šalim."
"Bok, cure."
"Bok!" u isto vrijeme smo rekle. Nadja se počela hihotati. "Čemu sad to?" pitala sam.
"Lucky girl! Savršena prilika da osvojiš Aisua! Samo malo začarobiraš njegovu hranu i..."
"Nema šanse. Mi smo samo prijatelji."
"To uvijek kažeš, ali znam da ti se zapravo sviđa. I znam da se ti sviđaš njemu. Inače je uvijek hladan, ali prema tebi je potpuno drugačiji. Hej, a kako ste se upoznali?"
"Pa... Bilo je to prošle godine. Bio je listopad, mislim i padala je kiša. Neki dečki su mi ukrali kišobran, pa sam se morala sakriti pod izlog one knjižnice. Netko mi je taknuo rame i ja sam se okrenula i vidjela sam njega. Tada je imao dugu kosu i bio je odjeven u kimono. Kao da je iz feudalnog Japana, znaš na što mislim. 'Tko...' pitala sam.
'Oh... Oprosti što sam te preplašio, nisam mislio da...'
'Zašto si odjeven ovako?'
'Što, ja ovako? Ja, mislim, ovaj... Kladio sam se sa svojom sestrom. Rekla je da... Ako priđem djevojci odjeven ovakav i bez da se preplaši, da će mi dati 5000 yena. I da će me služiti svaki dan.'
'Haha, smiješno.'
'Ovaj, znaš li možda neko mjesto gdje bih mogao kupiti odjeću? Doselio sam se prije dva dana i...' Bio je jako zgodan, a i šarmantan, imao je nekakav... gospodski naglasak i jako mi se svidio, pa sam pristala. I tako smo se upoznali."
"Ah, slatko!"
"Iako, dosta se promjenio od tada. Činio se nekako... Otvoreniji. Sada je nekako drugačiji nego tada."
"Pa, ako ikako hladniji može biti. Samo je prema tebi topao."
"Nije istina! I prema tebi je drag!"
"Samo zato što sam tvoja prijateljica!" Tada je ušao profesor. "Svi na svoja mjesta! Danas ćemo učiti o..."
To be continued...
Post je objavljen 30.07.2010. u 15:13 sati.