Sudbina
Sjedila je sama u sobi.
Citala je stara pisma i pjesme sto joj je slao.
Koliko ga je samo voljela
on to nikada nije znao.
Nakon toliko godina
bio je ponovo tu, na zeljeznickoj stanici.
Tako je zeljela da ga vidi, ali se ipak bojala.
Jer davno je bila sreca...
Sjecala se dana kad je otisao drugoj
i nije se vratio.
Njeno srce od tada samo
kucalo je tiho u noci.
Htjela je jos jednom da vidi
njegove oci, njegov osmjeh.
Da jos jednom osjeti
na svom licu njegov dah
Da bude sretna kao nekad
Jos samo jednom...
Prije polaska pred ogledalo je stala
da dotjera kosu i malo kragnu.
Da obrise suze.
danas je htjela da bude sretna
a sutra sta bude.
Duboko je uzdahnula i posla,
korakom hitrim bez dvoumljenja.
Pitala se
Kakva je to zelja sto je od ponosa jaca?
Zbog cega gazi obecanje sto je davno sebi dala?
Hodala je sve brze, ali odgovor nije znala.
Na stanici ga nije bilo.
Bili su ljudi i vozovi, bilo je kao nekad.
Zatvorila je oci i zaplovila
u vrijeme kad je bila sretna.
Sjecala se suncanog jutra
na ovoj istoj stanici.
Radosno ga je cekala i u zagrljaj mu trcala.
Proslost postade stvarnost.
Vidjela ga je.
Oci zablistase, suze potekose.
Pode mu u susret, polako i sa osmjehom.
Sve je bilo kao prije.
Sve nekako nestvarno.
U ruci mu kofer, na licu sreca,
u ocima sunce sto samo za nju grije
Mislila je "Boze, zar me je poznao,
zar mi se stvarno raduje...?"
Hodala je brze, zeljela sve jace
da ga zagrli k'o nekad.
Da bude njegova i da nista vise ne postoji.
Kao nekad...
Odjednom joj osmjeh nestade s lica,
a gorke suze zamaglise vid.
Ona obori pogled i zaplaka bolno.
Druga je zena bila u njegovom zagrljaju
Tada je shvatila da nje vise nema
i da je odavno zaboravljena.
Sjela je na klupu nemocna
Bol joj je razdirao srce, ali on to nije znao
Zeljela je jos samo jednom
dadodirne njegovo lice
da odmah zatim umre, ne bi joj bilo zao
A onda je podigla glavu. Odlucno.
Oci su joj gledale daleko. Nepomicno.
Na licu studen.
Ustala je i potrcala.
Zurila je da ne zakasni na svoj posljednji voz
Tockovi zaskripase.
Njeno krhko tijelo zgazeno kao cvijet
Ugasle oci jos uvijek su gledale
Srce je cutalo
Narod je gledao u tisini. Dijete je plakalo.
A gledao je i on. Sjetio se i prisao joj.
Njena ruka jos uvijek topla
lezala je na njegovom dlanu.
Njene oci bezivotne gledale su u njegove
molile ga
Da je kao nekad miluje po kosi
Da je ne zaboravi...
"Oprosti mi" rece, a suza kanu
niz lice i na njen dlan.
Cijelog zivota sa bolom u srcu
pamtice njene oci
pamtice taj dan... TuZnA PoRuKa
Jos nekoliko minuta ostaje do kraja zivota mog zato pishem ove rijeci sadrzaj zivota mog. Ostavljam ovaj papir na stolu sobe moje nek mati vidi uzrkok smrti kcerke svoje. Nemoj plakati majko sto je bilo tako, morala sam umrijeti jer sam ga voljela JAKO. Nisam mogla podnijeti da drugu gledam s'njim, morala sam se ubiti zavrsiti jednom stim. Za moju smrt nemoj kriviti njega vjruj on ni nezna da sam se ubila zbog njega. Nebi voljela njemu stvarati bol jer znam sigurno majko da on drugu voli. Eto toliko majko zelim jos samo poruku dati, kad me budete sahranjvali nemoj te njega zvati. Sad pored mene nek' sve bude tishe, oprosti majko ja ne mogi vishe !!!!
Post je objavljen 28.07.2010. u 20:39 sati.