Marketing
I ništa više nema smisla.
Slušam: Paramore - Franklin [Piano version].
Umirujuća je. Nekako se trenutno pronalazim u njoj. Nije mi potreban tekst. Riječi. Samo melodija. Melodija koja me obuzima. Preplavljuje. Vodi. Svaki je ton savršen. Sve je na svom mjestu.
Htjela bih vas obavijestiti kako ovu subotu [31.07.] idem na more i neće me biti dva tjedna. Vjerujem da ću imati internet, ali neću vrijeme trošiti na to. Zato vam se sad unaprijed ispričavam jer neću vraćati komentare niti čitati postove. Možda, ako mi zaista bude dosadno i ako bude bilo loše vrijeme pročitam koji post. Možda i sve [ukoliko ih ne bude previše], ali ništa ne obećajem.
Ako vas zanima, idem u Malinsku. Na Krk. Maleno mjestašce, ali zgodno. Nadasve ljupko. Prepuno zelenila. Moram priznati, tamo prave najbolje pizze [po meni].
Ovaj sam vikend provela na selu. Dva dana. Nije nešto, ali opet. Bila sam u Slavoniji u mjestašcu po imenu Stari Perkovci. Naime, imam tamo rođake. Tetku i tetka, te njihove kćeri i još neke daljnje rođake. Uglavnom, rodila mi se nećakinja [sestričnina kćer] pa smo išli darivati dijete. A osim toga, došli smo zbog Sv. Ane [koja je veliki svetac u selu]. Nažalost, Ana je bila u ponedjeljak, a moji su radili, pa nismo mogli ostati na kirvaju, no bar smo vidjeli rođake.
Pomalo me... Iznenadio taj život na selu. Kao prvo, nisam navikla na toliki broj muha. Znam, štala je u blizini, i muhe se motaju okolo, ali opet su mi smetale. I gadile mi se. Pravo sam gradsko dijete. Zatim dizanje u 5-6 ujutro. Nisam ja za to. Naravno da sam se zadnja ustala [a u kući nas je bilo 12]. Na svu sreću imaju internet, a opet... Oni nisu visili za kompom od jutra do sutra. Istina, djeca nisu radila toliko, ali su spremala. Možda sam se malo krivo izrazila s ovim "djeca". Imaju 14 i 15 godina što znači da su moji vršnjaci. Ne žale se stalno. Nisu izbirljivi oko hrane... U tom selu zapravo i nema ničeg zanimljivog. A oni se opet ne žale. Nisu bezobrazni i bahati. Sretni su i zadovoljni s onimn što imaju. Potpuno drugačiji mentalni sklop. Kao da sam se susrela s drugom vrstom.
Najžalosnije je što će majka mojih sestrični, moja tetka najvjerojatnije umrijeti kroz par mjeseci. Imala je već jako razvijeni rak na želucu. Odstranili su joj velik dio želuca, ali metastazirao je i vjerojatno će preći na jetru. Uvjerena sam da su sve, osim najmlađe [14 god.] svjesne toga. Ali drže se. Baš sam obratila pozornost na tetu. Postarija je žena. Ima četiri kćer koje imaju po 20-ak godina svaka osim najmlađe... Koliko je ta žena bila puna života. Koliko je je bila sretna. Koliko se trudila... Ona nije zaslužila smrt. Cijelog se života trudila. Brine se za obitelj. Muči se. I onda još to. Kako će njena obitelj bez nje ? Zar su to zaslužili ? Oni su jedni od najpoštenijih ljudi koje poznajem. Zašto su osuđeni na to ? Čemu ? Ja... Ja ne želim. Ne želim joj doći na pogreb. Ne želim da doživjeti. Ne prerano.
Zašto uvijek oni nevini nastradaju ?
Tears are words that heart can't express.
Post je objavljen 28.07.2010. u 14:54 sati.