Roman na oko 220 stranica, a po nazivu bi rijetko tko mogao zaključiti o čemu se radi. Dakle, radi se o kući punoj djevojaka i žena (njih sedam ili osam, ako se dobro sjećam). Svaka nosi svoju priču, svoje nesreće i radosti. Jedan od glavnih likova je Candela koja ima preko 20 godina i prvo je napustila fakultet (na kojeg se kasnije vraća) te se zaposlila kao radnica u pogrebnom poduzeću – šminka i oblači mrtvace. Tako slučajno naiđe na mnogo sitnih dijamanata u štapu jednog mrtvaca te ih odluči zadržati. Na kraju ih uspije prodati te dobije ček kojeg samo sljedeći dan treba unovčiti te postati milijunašica te se zaputiti u Brazil u lov na posljednjeg divljeg muškarca, a to je – njen otac (koji je ostavio majku i nekoliko kćeri i navodno ondje pobjegao, mada to nitko sa sigurnošću ne zna). Ipak, kao što se već zna, čudni su putevi Gospodnji pa tako igrom slučaja Candelina sestra Gador (inače majka dvoje male djece koja je ostavila muža jer je našla videokazete na kojima njezin muž obrađuje razne ženske) pronalazi ček, ostavlja djecu i odlazi...
U početku mi se roman nije svidio, ali kako sam ga više počela čitati, tako me počeo oduševljavati. Vrhunska pripovjedačka tehnika, zaista odlično.
Citat:
'Moja mlađa sestra stane pjevušiti i guliti krumpir, dok ja bezvoljno stavljama stolnjak preko dugoga drvenog stola, starog stola koji se nekoć koristio za ubijanje mnogih sirotih i bezazlenih svinja, a koji je kasnije koristio nekolicini drugih životinja da ih se nahrani leševima ovih prvih. Moja ga je baka jednog dana dopremila i ovdje je ostao, jer nas je bilo toliko za vrijeme jela da nam je trebao neki zaista veliki čvrsti potporanj kako bismo moglii to izvoditi. Ovaj svinjokoljski stol stigao nam je neobojen. Savršeno se uklapa uz nas jer, baš kao i mi, pripada jebenom skromnom staležu: na njegovoj grbači jedni pripremaju gozbe, a drugi se s njega s užitkom poslužuju.'
Post je objavljen 28.07.2010. u 09:39 sati.