Jučer je bio dana dana. Rijetko se na festivalima nagruvaju toliko izvrsnih filmova da je naprosto potrebno uzesti nešto slobodnih sati i odmoriti oči i dušu jer sutradan vas (barem po najavama odgovornih za program) ponovno iščekuju sati i sati odličnih priča i sudbina na filmu (naravno).
Danas za početak prije rezimea završetka jučerašnjeg dana bih najavio odlični iako srednjestrujaški ali definitivno pravi pravcati crowd pleaser film iz Švedske "The girl with the dragon tattoo" (dakle ovo je film za sve) Nielsa Ardena Opleva u 23 i 30h na kinu Trg. Ovo je jedan od mojih favorita jer pravih krimića danas više zapravo i nema a ovo je jedan takav u dobroj staroj švedskoj maniri. Dakle film koji vas vjerojatno neće ostaviti bez daha ali zasigurno će vas zabaviti i neće podbaciti. Film u pravom smislu riječi kako ga većina ljudi i poima, bez pretencionizma i zakučastih meta komponenata.
Drugi film dana je devinitivno hrvatska kino premijera "Monty Pyhton and the Holy Grail" iako kasno u 01:30h ali svakako vrijedan film gledanja i prije toga dilema između novog filma nagrađivanog Radu Munteana "Tuesday, after Christmas" i filma "Slovenka" Damjana Kozolea. Iako nije frka kao jučer od jutarnjih sati sa pretrpanim rasporedom punim filmova vrijednim vaše pažnje večer će biti, iako hladna, opet jedna interesantna.
A glede jučerašnjeg dana ubio me kao i većinu i gledatelja i prisutnih kritičara novi jako hvaljeni film Gaspar Noé "Enter the void". Prvo film nije loš i daleko od toga da nije odličan, no nije neko vrhunaravno djelo koje nadmašuje prethodne uratke ovog francuskog filmaša. Prvo način snimanja je identičan kao i u "Irréversible" to je ona dobro poznata lelujajuća, lebdeća kamera koja iz zraka nam prikazuje što se događa sa našim likovima na sceni. Drugo nije brutalan. Najavljivan je kao još brutalniji. Jedino što je navodno izazvao a to nisam čuo jer sam bio usredotočen na film, jedno povraćanje nekog od gledatelja. To je stoga jer eto film obiluje stroboskopskim prizorima koji od gledanja epileptičare bacaju u napad a neke u mučninu. Meni, istinaBog je takaj bilo mučno no nisam utvrdio da li je to od konzumacije nečeg energetskog s bljutavim okusom ili od tog svjetla.
Mučnih prizora u filmu ima ali nisu neprobavljivi, opet možda sam vidio i mučnije izrežirane prizore pa sam razvio rezistenciju na ove ali niti u publici koja je jednako meritum nije bilo nekih izraza verbalnih i neverbalnih koja su mogla se protumačiti zgražanjem. Enter the void traje i predugo. Koliko sam čuo od ljudi zaduženih za pribavljanje filma ovaj film je netom prije nego što je došao u Motovun još dodatno produžen jer i sam Gaspar nije zadovoljan i non stop nešto mijenja. Opet unatoč nekim pobrojanim manjkovima film je daleko od toga da nije vrijedan vaše pažnje i šteta je (to sam i javno izrazio zaduženima) kako film nije stavljen u glavni program na Trg ili Barbacan. Bio je to drugi po jačini emotivne impresije najbolji film dana. Šteta da ga drugi koji nisu mogli doći do karte nisu vidjeli.
Film koji je otvorio festival i dobio je Nepotkupljivu nagradu (Transparency Internationala) i jedno je uredno srednje strujaško dijelo. Film je jednako kao i neki drugi filmovi izazvao podosta pažnje u raspravama jutros pa je vrijedno spomenuti da ima solidan zaplet i prikazuje patnju postarijeg "Vertera" oko univerzalnog "problema" koji "muči" sve muškarce a to je njeno "visočanstvo" žena. On naime naleti na Onu pravu i tada postane iracionalan i nepažljiv. Mnogi muški su se mogli poistovjetiti s njime pa ga proglašavam i najmuškijim filmom na festu. Nekako mi je unatoč nagradi u drugom planu priča o korupciji. Ona ipak više je dobra pozadinska kulisa u dramaturškom ljubavnom zapletu. Uglavnom solidan francuski film gdje se je moglo ponovno vidjeti na platnu velikana francuske kinematografije Gérard Depardieua u jednoj cameo ulozi.
Film o kojem se treba više pisati je onaj koji sam spomenuo u naslovu ovog javljanja, a to je film Danila Šerbedžije "Sedamdeset i dva dana". Prvo izuzetno je zanimljiv. Tematizira, po svemu sudeći, svoj obiteljski odnos. Možda griješim ali jako odiše zbog emotivne intenzivnosti pojedinih prizora nekim autobiografskim prizvukom. Casting je besprijekoran. Uzeti za lik glavnog filmskog "jebača u mozak" svog oca Radu Šerbedžiju je genijalno. Osim njega u filmu briljira još nekolicina likova, a to su definitivno najbolji glumac na ovom Balkanu Nebojša Glogovac (pa di je taj lik "niknuo" to je stvarno nevjerojatno) sa takvom moći transformacije i dikcije je rijetkost na ovim prostorima. Mogli ste ga nedavno gledati u Kenjcu i sada ovdje ... ostanete stvarno zadivljeni kako taj čovjek umije glumiti. Osim njega na filmu je odlično odigrao i ponešto zasijenio veću ulogu Kreše Mikića mladi i izuzetno talentirani glumac Živko Anočić. On je po ne samo po mom sudu nego i po sudu mnogih s kojima sa danas razgovarao (naravno ... uvjetno govoreći da zaista film ima autobiografskih elemenata) utjelovlju na filmu lik samog Danila Šerbedžije. Živko je izvrsno odigrao poluautističnog člana obitelji koji nadolazi kao najzapostavljaniji član te začudne zajednice muških, no ujedno kao i najgenijalniji. Njegovo je rješenje da se "zamjeni baka" i tako dalje se ne radi ništa i prima i živi se od penzije.
Film obiluje odličnim scenskim rješenjima kao i dijalozima. Posebno mi se usjekao jedan komentar strikana Manea na loše izvršen zadatak podmlatka hrvatskih Topalovića gdje umjesto da dovedu u kuću baku u stanju biljke oni dovedu zmaja, a lajna ide ovako: "Branja jeam ti reka biljka, a ne pijani međed!". Opet time zadire u stereotipe gdje su sve žene više manje zmajevi a muškarci njihove žrtve što je odličan materijal za komediju. Inače najveća mana ovog filma što možemo ličku obitelj Paripović usporediti sa Topalovićima iz "Maratonaci trče počasni krug". Tim više može se napraviti ta usporedba jer u ovom filmu kao i u spomenutom Šijanovom glumi Bogdan Diklić. U oba filma njegov lik je lagano potčinjen kako glavi obitelji Milutina Topalovića u Šijanovom (koga glumi odlični Pavle Vujisić), a tako i u ovom filmu gdje je teret takve uloge preuzeo na svoja leđa maestralni Rade Šerbedžija.
Definitino se ovaj film još uvijek filmski mladog Danila Šerbedžije prometnuo u jedan od filmskih iznenađenja dana koji unatoč nekim nedostacima svime prikazanime a pogotovo odličnom glumom i dijalozima zaslužuje vaše gledanje jer ćete se odsrca nasmijati gledajuć ga.
Post je objavljen 27.07.2010. u 17:01 sati.