koliko moraš puta boljet da dođeš do one prave osobe...i kada shvatimo da smo došle do one koju zaista volimo...ali dogodi se ono što najmanje očekujemo...buuum...i gotovo je...ali nisam jedna od tih koja će plakat il bit tužna...jer to nije dio mene...jer ja ne plačem radi sitnica koje se dogode...to za mene nije kraj...to je za mene novi početak...novi događaj i novo uzbuđenje u životu...sve gledam sa vedrije strane...i da znam ima ih još puno oko mene...okrenem se i idem dalje jer mi nije važno...nije mi važno šta drugi misle o meni jer mi nije životno važno...život mi se ne temelji od tuđih mišljenja...živim samo da preživim...usklađena sam sa prirodom...pratim ovaj divlji hod...ove agresivne napadaje...ovu krvoločnu bandu koja vreba ulicom...ova banda koja razbija je moj život koji ih prati...čudni pogledi drugih ljudi nisu nam važna jer mi smo mi jedinstvena bića...možda naši životu nisu bajni...možda nismo ni glupi...ali imamo veliko srce...srce koje slijedimo...veliko snažno srce koje se ne predaje...srce koje umire u zadnjem predahu naših snova...naši snovi lete daleko ovim nebom sjajnim među ove blistave zvijezde...naši snovi o budučnosti su daleko...ali nisu toliko čvrsti dok se ne ostvare...polako se krećemo ovim svijetom...ovom zemljom...
Uzalud sunce sja
Kad mi u srcu padaju kiše
Nebo ne vidim od oblaka
Otkad tebe nemam više
Uzalud sunce sja
Kad je oko mene samo noć
Ti bi mogla donijeti jutro, al` nećeš doć`
Post je objavljen 26.07.2010. u 21:58 sati.