Mučim se s tim penjanjem jako. Baš skroz. I mislim, pritom, kako su svi penjači ljudi skroz u kurcu, i mislim da su svi koji oko nečeg zapnu i s tim se poistovijete, isto tako narod skroz u kurcu. I svaki puta kad trebam napraviti korak gore metar-dva-tri iznad zadnjeg osiguranja isto mislim da ću pasti i da sam kretenuša i da će me ruke izdati i da ih više ne osjećam i da koj` mi klinac to treba i skroz sam nesigurna u sebe i skroz se vidim kako padam i razbijam i onda tako stojim i stojim i stojim... i tko će duže izdržati. Moje stajanje ili odbijanje stijene da se spusti dolje i da mi pomogne. Samo da se prikačim na to jebeno sidrište i da se spustim i da prođe ta agonija...
I šta mi to treba i tko me na to nagovori.
Poslije svega učini mi se samo da su mi ruke mrvicu jače i da se na njima vide neki mišići, da ne vise i ne pokazuju svoje godine i da je dupe poslije još satima tvrdo od šoka. I onda poslije par dana krenem opet. Radi dupeta, naravno.
Volim si umišljati kako boravim u moćnom, sportskom, vižljastom tijelu.
Ali i dalje držim da su ljudi koji penju i radi toga vjeruju u sebe i misle da su time nešto postigli - u kurcu.
Bili smo jučer tako isto ubit nedjelju na stijeni. Puhalo je nemilice, a mi, naravno polugoli, u hladu, trebala su proć samo dva sata da me ćopi migrena. Lupila neki u novčaniku zaboravljeni kafetin, skoro na vrijeme, brzo su me prošli vizualni efekti, a tupavilo u glavi ostalo je, naravno, do kraja dana. Preskočila sam oproštajnu pivu. I hamburger. I burek. I sve. Sjedila sam u autu i čekala ekipu, jer vani je bila polarna zima. Meni. Njima sve kul. Okolo mene hodali su turisti. Okolo njih bile su betonske zgrade, grill, pizzeria, DM, Konzum, blještavilo u grdim sivim masivima. Oprane, namirisane i u čisto obučene obitelji obavljale su svoju večernju šetnjicu među sivim zgradama, u onome što sebe naziva idiličnim turističkim gradićem. Jednim od onih suicidalno praznih i sivih preko zime, živahnih i zgusnutih preko ljeta, a bolesno pretrpanih i načičkanih betonskim novogradnjama s Apartmani natpisima preko cijele godine. S jedne terase čula se muzika, neki uanmenbend izvodio je hitove Beatlesa prateći sam sebe na sintisajzeru. Ljudi su šetali. Čovjek svirao, neki drugi čovjek prodavao je hamburgere u gadnoj kamp prikolici preinačenoj u kuhinju. Turistička bogata i planski osmišljena ponuda s repertoarom muzike na koju je i moja baba plesala.
Gadno.
Sjetila se na trenutak Portugala. I one jedne ulice u onoj nekoj njihovoj turističkoj meki koja je žrtvovana cijela, e da bi bila puna plesnjaka i kafića u kojima trešti muzika. Između ostalog, svira i muzika iz ovog stoljeća. Ona koja upravo ovog tenutka trese vrhove top lista, dapače. I onda samo biraš gdje ti se više sviđa plesat, skakat, pjevat, ima i karaoka, naravno, možeš se uhvatit mikrofona i onda na sav glas radit budalu od sebe. I tako cijelu noć. Od početka do kraja ulice, u gomili mladih ljudi i zgodnih konobarica koje plešu na ulici, samo biraš svoj muzički pravac. ... Ne da ti se odatle otići, ne da ti se prestat pit, pa tako nemilice trošiš, veseliš, đuskaš i opet trošiš. Naravno, osim ako nisi poput mene kojoj sve blještavilo i galama brzo dopizdi... ali rasplesana gomila nije se bunila... vidjela samo to.
Portugal ima grde, dosadne pješčane plaže i hladni zeleni ocean koji cijelo vrijeme zaskače obalu. Uđeš u vodu, legneš na plažu, kamo se god okreneš pomiri se prvo s time da će ti gaće biti pune pijeska. I da će te vjetar šibati cijelo vrijeme. I da pijesak baš nemilice bocka kad te zračna struja gađa njime. I usred ljeta ćeš silno poželjeti da, kad već ležiš na suncu, da ti barem bude i toplo.
Obala im je mahom siva i niska, kućice su im mahom pravokutne i obložene pločicama, nije to neka ljepota od zemlje.
I nisam baš neka belosvetska putnica, ali nisam još bila negdje gdje je more tako plavo, Velebit tako visok i kopno tako divlje i razigrano.
I arhitektura tako boli oči.
Možda bi Grčka mogla biti tu negdje, ali Grci su skroz u kurcu. A ni mi nismo daleko.
Ima li neke poveznice između prirodnih ljepota i ljudske bahatosti? Možebit.
Njemačka npr. Tako dosadna priroda, a tako zanimljivi gradovi. I tako vridni ljudi.
Hrvatska npr. Tako prekrasna priroda, a takve urbane strahote. I takvi ljudi.
Osobno mi je Rijeka jedan od najuzbudljivijih gradova u cijeloj toj priči. Negdje tamo kod spuštanja s Pehlina, kod Plodina, postoji jedan kadar gdje se istovremno love dozlaboga grdi betonski blokovi u prvom planu, neki kranovi i betonska luka u drugom, i iza svega, jedan tako čist i nebesko plav morski zaljev iz kojeg se dižu Cres, Krk i a Velebit počinje svoje putovanje tamo dolje lijevo... a ima i sličnih situacija na drugoj strani grada, Krimeja, Vojak... čudesni prizori, baš... nalazim u tom prizoru neku posebnu ljepotu, ipak.
U turističkim mjestima ne nalazim nikakvu ljepotu.
Dapače.
Tužni su mi trenuci potrošeni u njima.
I na kraju tako uzbudljivog dana sjedim tako tužno u autu usred veselog turističkog mjestašca i pušćam izmučeni mozak da vrti svoju priču o arhitekturi. O ljudima. O turističkim mjestašcima. O tome kako su ona grda. I o tome kako su prava preslika nas samih, bahatosti, nekulture i silne pohlepe. Ništa drugo. I kako je jedino čime se možemo dičiti stvoreno na našim krajevima prije rata. Onog rata prije ovog koji ni sam ne zna kako se zove. Kad su tu bili neki stranci koji su zidali po svojem nahođenju. I kako je jedino s čime se možemo ponositi neka austrougarska ili talijanska ili rimska građevina. Čast onim rijetkim izuzecima. Zbilja rijetkim u odnosu na masu koja se je izgradila. Nešto kao odnos igle i plasta sijena.
I opet je nebo sivo i opet bi mogla kiša. I opet sam poslovično umorna.
Izvukla sama poplun usred ljeta samo da spriječim jučerašnje umiranje od smrzotina u snu.
Ne mogu si naći neke vesele misli danas.
Post je objavljen 26.07.2010. u 21:18 sati.