Ne mogu se oteti dojmu čuđenja, kako sam u stalnom uvjerenju, da predstava jest istina. Sav meni svijestan život, uvjeren sam, je predstava. Ustvari, to je uvjerenje. U..v..j..e..r..e..nj..e..! To tako ja vjerujem, a sada se pitam, što stvarno je i što to činim. Znači li to nevjeru? Što ustvari vjera jest? Ah, izgleda mi da odgovor i ne treba dati, već pustiti pitanje da životom stvara odnos prema stvarnosti. Ovdje ću tek, kao i često, mislima prikazati put misli i gledanja u nastojanju da istinski budem i bude. Što? Da, to se isto pitam, jer imena i sva nazivlja smo mi dodavali onome što vidjesmo ili nasltismo. Sav svijert i život opisujemo i osmišljasvamo. Taj opis, misao i predstavu smatramo svijetom i životom. Izgleda kao da drugačije ni ne možemo.
Što možemo? Da bi to vidjeli ili osjetili ili konačno bili, trebamo biti što stvarno jesmo. I misao i osjećaj nastaju iz odnosa našeg prema životu. Ispada da smo mi ustvari taj odnos. On je promjenjiv i vremenom postojan. Odnos čega prema čemu?
Obično se misli da je to naš odnos prema svijetu. Kao da je to odnos onoga što jesmo prema onome što nismo. Kao da time određujemo neku granicu. Ona očito nije fiksna, jer kako bi inače bio moguć odnos?
Ja? Svijet? Što? Kao da želim proniknuti u kvalitetu toga, jer ona nosi odnos, a on vremenom i proces postojanja. Nema života bez odnosa toga. On čini vrijeme. Puštam misao i osjećaje da čisto slobodno osjete tu kvalitetu. Ništa ne mora biti. Slobodno ćutim svaki titraj. Nastojim nadići misao… Neka mi ona ne bude tumač života; neka ne bude ona život.
A što onda ostaje? Nestaje sve što životom sam smatrao. Nestaju misli i osjećaji po njima. Kao da nastojim napustiti sebe. Sebe onakovog kakvim sam se smatrao; sebe u mislima svojim i sebe mislima svojim. Kao da ostaje praznina. Svijete sada si ti istinom. Nestaje granica između onoga što smatrah sobom i onoga čime se ne smatrah. Procesi idu svojim tijekom. Idu, jer zaustaviti ih neću. I kao da ih niti ne moram, a niti mogu. Ta ništa ne mora biti. Ništa po meni. Svijetom oduvijek i zauvijek ide proces. Uzroci rađaju posljedice. Kada bih se zapitao po kome tako, već bi misli tražile granicu neku, a njih nema, doli u našim mislinma.
Prestajem silovati stvarnost i time otimati istini sebe. Njen sam, pa čak niti kao dio. Njome sam kao i sve što jest. Bez mene takova nema ni svijeta takova.
Nevjerojatno kako je sve u savršenu redu.
I kada se sada osvrnem na pitanje 'tko sam', nadolazi mi osmjeh. Kako čudno, da to nisam vidio! Obuzima me neka mirna radost. Kao da vidim ono divno polje duše koje su nalazili od davnina tražitelji istine. Kao da su ovdje svi u jednom istom i vječnom nadahnuću.
I dalje sam ovdje mislima i osjećajima. Prošao sam bura i traganja. Jesam li našao? Što li sam ustvari tražio? Predodredio sam istinu i kao da me budućnost zvala. Zvala meni ovakovom kakav jesam.
Proteći će još misli i osjećaja u tijeku postojanja. Mogućnosti su ovdje. Neki ih nazivaju energijom. Da, tako to izgleda u svijetu dijelova i odnosa njihovih. Istinski jest to što jest. To, kao cjelina u kojoj je i radost postojanja i priziv radosti vama dragi moji …. :)
Post je objavljen 25.07.2010. u 21:43 sati.