Ovih dana do mene je došla poučna priča: Neki svećenik, jednom usred dana prolazeći kroz svoju crkvu primijeti čovjeka koji se polako približavao oltaru po sredini crkve. Svećenik se namrštio jer je primijetio da se taj čovjek već dugo nije obrijao i da mu je odjeća bila otrcana. Čovjek je kleknuo, spustio glavu, te nakon nekoliko trenutaka ustao i otišao. Idućih dana točno u podne dolazio bi taj čovjek, uvijek bi kleknuo na nekoliko trenutaka, a u krilu je imao zdjelica za ručak.
Svećenik se pobojao mogućnosti krađe pa je prišao čovjeku i upitao ga: »Što vi ovdje radite?« A starac je odgovorio: »Ja se zadržim samo nekoliko trenutaka, jer tvornica je udaljena, a ovo je moje vrijeme za ručak. Pauza za ručak traje samo pola sata. Znate, oče, kada ja kleknem ovdje, otprilike Bogu kažem ovako: ‘Upravo sam došao Gospodine da ti kažem kako sam sretan otkako sam otkrio da smo nas dvojica prijatelji i da si ti preuzeo na sebe moju patnju, bol, nerazumijevanja i breme mojih grijeha.
Isus je uvijek naš prijatelj i nikada nas ne napušta.
Post je objavljen 25.07.2010. u 20:16 sati.