Posljednjih mjesec dana je bilo među napornijima u mom dosadašnjem životu.
A sve je započelo još prije otprilike godinu dana. Dok sam ja prebivala na zagrebačkoj adresi, a mojoj Tetici palo na pamet mijenjati prozore na gornjoj etaži stana.
Umjesto da npr. nazove mene i pita za savjet, pa nam ja riješim frenda koji ima firmu koja se time bavi i koji bi dao i popust, Tetica je išla stvar rješavati na svoju ruku. Zvala nekoliko firmi, iz svake su došli ljudi pogledati zidove, i svi su joj rekli da na postojećem zidu ne može postaviti onakve prozore kakve ona želi.
Naime, dnevni boravak je nekoć imao balkon, koji je ona zatvorila da dobije veći prostor. Zid koji je dijelio lođu od prostorije je srušen, a na tanki betonski zid koji je zapravo bio ograda od balkona je stavljen tanki sloj izolacije i postavljena klizna staklena stijenka. Lagana. Kako je to napravljeno prije više od 20 godina, tako je cijelo to vrijeme prostorija gubila toplinu (između ostalog i zato jer je radijator bio postavljen na tanki zid, točno ispod prozora).
Tetica se uželjela lijepih velikih debelih prozora koji bi se otvarali na sve strane, imali ugrađenu mrežu za komarce, i sva ostala čudesa, što nije bilo moguće postaviti na takav zid.
Svi inženjeri poslani od svih firmi su joj rekli da treba podebljati zid da bi prozor normalno legao na njega. Svi... osim jednog. Koji je izjavio da je takvo nešto moguće i izvedivo.
A kako se Tetici nije dalo zaj... gnjaviti s građevinskim radovima, tako se – logično – opredijelila za ovog posljednjeg.
I tako su me po povratku iz Zagreba dočekali krasni novi prozori u kuhinji i dnevnom boravku (zapravo jednoj te istoj prostoriji, podijeljenoj malim pregradnim šankom).
Kad je napokon zazimilo bila sam oduševljena činjenicom da je u prostoriji stvarno toplije i to nakon što su uklonjena 4 rebra s radijatora.
A onda su počele kiše. Duge zimske dosadne kiše. S vjetrom koji je nosio nebesku vodurinu na sve strane.
S dolaskom kiša pod je počeo biti sumnjivo klizav.
Zatim sam otkrila da je to zato jer nekakva voda izvire ispod namještaja i kutne garniture uza zid, i putem fuga između kamenih ploča na podu (da, mi nemamo parket u dnevnom) se širi po podu, zbog čega je pod klizav... I da na nekakvoj čudnoj gredi ispod prozora ima jako puno vode. Dapače, da voda prodire iz spoja dvije polovice kamene ploče na kojoj leži prozor. I ne samo tu; da voda prodire iz svih kuteva prozora, gornjih i donjih, i natapa zidove. Koji su se u roku par dana počeli oblagati gljivicama i plijesni!
Pa smo zvali gazdu firme, koji nas je otkantao. Jerbo da je to od kondenzacije kad kuhamo.
Pas mater, koja budala! Pa valjda sam barem ja završila osnovnu školu, u sklopu koje sam imala predmet koji se zove FIZIKA i na kojemu sam naučila nešto o kondenzaciji! A nešto mi je uspjelo i u srednjoj ući u mozak! Probleme s kondenzacijom od kuhanja smo imali i riješili jednom zgodnom spravicom u kutu u kojem se nakupljala vlaga od pare!
Osim toga, nije valjda da nam se kondenzira voda po cijelom zidu samo kad pada kiša???
Pa smo opet zvali gazdu. Koji je odbio osobno doći, ali je poslao nekakvog svog meštra, pijanog nagluhog prostog seljobera koji je došao, vidio, rekao da će stavit silikon, i više se nije javio.
Naganjali smo dakle pijanog kretena danima, da bi nam na kraju došao nakon 4 tjedna, smrdeći po pivuši, nalio silikona, i nestao bijesan jer nismo majstora ponudili pivom niti mu dali 100-tinjak kuna u ruke za obavljeni posao (koji je, btw, on osobno zajebao), jer on je jadan morao bježati s posla iz javne (državne) ustanove u kojoj je na urednoj plaći.
Doduše, Tetica mu je htjela dati novce, ali ja sam je zaustavila. Jer ako ga je njegov gazda već poslao, i to da sanira posao koji je on u izvedbi spičkao, nek mu gazda plati.
Nakon par dana opet kiša. I opet voda. I opet proganjanje gazde, koji odbija doći, ali šalje pijanca. Koji se ne pojavljuje. Nego kad ga se pozove na mobitel odgovara da je uskoro Božić, da mora biti s djecom i unucima, da će doći iza Božića... Pa se cijela priča ponavlja, ovaj put s verzijom iza Nove Godine...
Negdje oko 10.01. pijanca još nema. Zovemo gazdu, zidovi i pod oko prozora su već vidljivo plijesnivi, što maskiramo dugim zastorima. Gazda odbija doći, ali šalje nekakvog inžinjera koji je i projektirao prozor (ok, rekao da se može postaviti). Frajer zjaka i kaže da će doći opet.
Ja u međuvremenu zovem frendove: jednog arhitekta, jednog inžinjera građevine, jednog koji je vlasnik konkurentske firme i jednog doduše ekonomista koji je doveo tatu, koji je sasvim slučajno sudski vještak za građevinske radove... i svi mi kažu isto: prozor je doduše mogao biti izveden na takvom zidu, ali neke stvari nisu napravljene. Em prozor nema okapnicu, em kutovi nisu dobro zatvoreni betonom, em kamena ploha iz dva dijela nije dobro spojena, em izvana nije kako treba dobro zatvorena cementom... Ono, da ne nabrajam dalje, katastrofa od lošeg posla. A jako skupo naplaćenog. Jedino su sami prozori bili odlično napravljeni, ali sve ostalo – katastrofa!
Inženjer u međuvremenu dolazi s radnicima, opet nalijevaju silikona na sve strane. Kad im obratim pažnju na propuste na koje su upozorili ljudi koji jednako dobro poznaju posao, on tvrdi da nije istina.
Naravno, opet kiša, opet potop u stanu, silikon se odlijepljuje u komadima.
Gazda odbija doći.
Onda obeća doći za par dana, pa se ne pojavi, pa kad ga se nazove odgodi, pa mu se pojavim na vratima firme a njega nema...
I tako dobra 4 mjeseca.
Dok mi nije pukao film.
Pa sam pozvala frenda da izvana poslika sporni kamen s šupljinama u cementu, iznutra sve greške i oštećenja nastala od vlage, razvila fotografije, zapisala na papir sve što mi je rekao frendov tata koji je sudski vještak (čovjek je bio toliko pravedno bijesan i stručno uvrijeđen da je navijao za opciju da ih stvarno tužimo i bio sav jadan kad na kraju nismo završili na sudu). Zamolila mamu od poznanice da mi da free pravni savjet (ona se toliko nabrijala kad sam joj ispričala da je bila jako razočarana što ih nismo tužili). Kupila karticu za mobitel i nafilala je bonovima, jer nam se gazda nije javljao ni na jedan poznati broj.
I krenula u napad.
Ok, prvo sam se s fotkama i svime zaputila u firmu. Vrebala 10-ak minuta iz obližnjeg kafića dok nisam snimila da gazda ulazi. Ušla za njim. Zatražila da ga vidim, našto mi je rečeno da ga nema. Jea rajt. Hau jes nou. A ja sam Jelena Veljača i tata mi je Putin...
Prvo sam se predstavila kao pravna zastupnica gđe Tetice, i rekla da zovem u vezi spornih stolarskih radova, na što je gospodin postao bezobrazan.Pa sam ga upitala zašto je danas odbio u firmi primiti člana obitelji našto mu je bilo neugodno (btw budala mi nije prepoznala glas, bwahahahahahaha!!!).
A onda sam opalila...
Pozivala se na njegovo neodgovaranje na poziv oštećene da dođe uopće pregledati stanje u stanu, i na to da smo prisiljeni pokrenuti postupak. Spomenula sudskog vještaka imenom i prezimenom, ljude koji su pregledali stanje prozora, također imenom i prezimenom. Fotografije koje sam mu ostavila u uredu, a iz kojih se itekako vidi kakvo je stanje. Naravno da je dotični počeo s isprikama i onim standardnim kako smo ljudi, kako ima puno posla, kako će uhvatiti vremena, kako nemojmo baš na sud... Ja sam nepopustljivo ustrajala na tužbi, objašnjavajući kako će na kraju imati goleme troškove i kako će ga sanacija oštećenja nastalih uslijed loše obavljenog posla stvarno skupo stajati dok suđenje dođe kraju, kako nakon 6 mjeseci ignoriranja nemamo druge nego poduzeti mjere jer on nije pokazao dobru volju, kako će cijela priča već idući tjedan biti u Slobodnoj i Jutarnjem i za dva tjedna u Potrošačkom Kodu, bla...
Naravno, moram napomenuti da ja imam za jednu ženicu poprilično dubok glas, koji sam dobro istrenirala tijekom poslovne karijere, i da sam majstor verbalnog blefa preko telefona (uživo se znam lako odati), i da mi glumatanje stroge i okrutne pravnice željne stolarske krvi uopće nije bilo problem.
Na kraju smo dogovorili posjet još isto popodne.
Jer ljudi smo, naravno, svi griješimo, ali eto, ako se uspije dogovoriti s gospođom...
Popodne sam čučala sakrivena u kliznom ormariću s unutrašnje strane šanka koji dijeli kuhinju od dnevnog i snimala situaciju.
Gazda je došao s radnicima, pogledao prozor, bahato izjavio da je greška u zidu i da moramo pojačati zid, i da mu se javimo kad to obavimo pa će ponovo pšostaviti prozor. E, da – i da njegovi radnici neće skinuti prozor besplatno prije zidarskih radova, jer da nemaju vremena, nego bla....
E tu mi je skočila žuč!
Pa je gospođa pravnica nakon sat vremena opet nazvala gazdu.
Jer mislim, ako su svi ostali rekli da je moguće prozor postaviti na postojeći zid, uz par preinaka koje su očito bile preveliki intelektualni napor za gazdu i njegovog kvaziinžinjera, koji k... sad moramo pljunuti par tisuća kuna na zid???
Naravno da gđa Tetica ne pristaje na novi trošak od (izmkišljeno) pet tisuća kuna. I naravno da je to još samo jedan argument na sudu u prilog nama, jer zašto su postavljali prozor na zid na kojem ga nije moguće postaviti ako su znali da je to neizvedivo? Prevarili su tužiteljicu, namjerno uzeli novac, odbijali preuzeti odgovornost, bla...
Na kraju smo dogovorili da će frajer o svom trošku postaviti zid, sanirati štetu u stanu i sve upicaniti. Bolje tako nego da ga oderemo na sudu, a u međuvremenu mu napravimo jezivu antireklamu u svim mogućim medijima.
Pa sam ja mirnog srca otišla na operaciju.
Ali, avaj!
Do početka radova smo opet čekali više od mjesec i po dana. Dok odvjetnica nije nazvala uopće nisu pokazivali namjeru pojaviti se.
A radove su dogovorili taman za početak srpnja, i to kad je najgore zapržilo.
Kao, tijekom jednog vikenda će sve biti gotovo.
Pa se ekipa pojavila u petak, predvođena nagluhim bezobraznim alkoholičarem, koji je izjavio da netko treba skinuti radijator i zavariti cijevi, i da ih zovemo kad to bude gotovo.
Ok, pas vam mater, došli ste dan prije s gazdom, i izjavili da je sve spremno i ok, i da sutra počinjete, vidjeli ste radijator, mater vam vašu lijenu fušersku sa sigurnim poslom u državnoj ustanovi, zašto je odjednom sad radijator problem? Zato jer je vikend?
Naravno, čim je pravnica zazvala gazdu utvrđeno je da je među njima bio i vodoinstalater koji je morao skinuti radijator i zavariti cijevi, ali gospodi se nije dalo raditi preko vikenda. Pa su već svi zbrisali van Splita. Osim jednog, koji je jadan čak došao osobno nam reći kako mu je žao, da su se svi dogovorili a da on eto kao nije htio, ali on svoj posao ne može početi dok se barem ne skine radijator...
Nisu se pojavili ni u ponedjeljak. A mi u međuvremenu nismo ni klimu mogli upaliti, jer su nam skinuli prozore. Ok, ja bolje funkcioniram bez klime nego s njom, ali Tetica je kronični bolesnik, njoj klima treba. Samo zbog nje je cijeli stan pokrivenim tim paklenim strojevima!
Da skratim muke nevinom čitatelju, posao od tri dana se na kraju oduljio na 16. Jer je prvo pijani prostak morao dolaziti sa svog legalnog posla, pa su donijeli pogrešne ytong blokove, pa je jedan od njih uzeo par dana bolovanja zbog nekakve svadbe na selu, pa ovo, pa ono...
Kad mi je napokon puknuo film i kad je pravnica opet nazvala gazdu, ovaj je izjavio da su to na žalost njegovi (pazi ovo) KOOPERANTI (!!!) i da on ne može kontrolirati njihovo vrijeme. Brza provjera firme na netu je pokazala da on fakat ima samo 3 zaposlenika (!!!). znači, sve fušeri. Kad sam zaprijetila da mu ide prijava zbog radnika (neki su, od onih dobrih koji su se pojavljivali svakodnevno u dogovoreno vrijeme ali nisu mogli raditi zbog ovih drugih, izjadali Tetici uz kavu da su nezaposleni i da im je ovo rad na crno, a da gube druge faturete i sredstva za prehranu obitelji jer im ovo neće biti plaćeno ako se ništa ne radi), kako ovih na crno tako i ovih koji tuku faturetu tijekom vremena kad bi morali biti na poslu, posao se završio u roku 50-ak sati. Ono, od jutra do mraka. E, da, tražila sam i da makne pijanog nasilnika. I čim ga je zamijenio drugim likom odjednom više nije bilo problema.
I tako smo dobili lijepi novi zid, ostale zidove očišćene i prebojane, sve sređeno do savršenstva.
Naravno, „zaboravili“ su ponovo zavariti radijator pa je pravnica još jednom morala intervenirati, jer dio dogovora je bio da se sve vrati u prvotno stanje.
Na kraju sam ga lijepo nazvala i zahvalila na suradnji i susretljivosti.
U međuvremenu je pala roleta na jednom od novih prozora u drugoj prostoriji, ali za to smo ipak zvali drugog meštra. Jer s ovima više ne želimo imati posla ni da su jedini u Splitu!
Ovim putem se ispričavam Shimilam što nisam uspjela posjetiti nju i dragog na Braču unatoč obećanju i odgađanjima, ali proživljavala sam pravi mali pakao.
Nakon kojeg je ipak uslijedio blaženi odmor...
O, koji blaženi odmor...
Ali o tom potom, a sad ću ugasit laptop, dovršit cigaretu i spritz al Aperol (ok, to mi je više onako venecijanski aperitivo) i idem se brčnuti u more. Mali večernji kupanjac nakon kojeg slijedi povratak u Cataniu, vezivanje u Porto Ulisse i prežderavanje sicilijanskim specijalitetima (maccheroni Norma i zeppole di riso, i onda brdo cassate.... Ah, blaženstvo...).
Post je objavljen 25.07.2010. u 20:14 sati.