“Novi ministar uništio je osam godina teških napora samo radi zvučnog naslova u novinama!”, reagirao je ogorčeno Goli kuhar. Osam godina napora o kojima govori Jamie Oliver jest njegov pokušaj da u engleske škole zloglasne po nekvalitetnoj hrani uvede nešto raznovrsniju prehranu. Zvuči naivno; idealistički, ali Jamie je vjerovao u to.
Ta je priča tako zorno pokazala ono o čemu stalno govorim - politika je ta koja je zaslužna i kriva za sve dobro i zlo u društvu; može se skupiti 4096 nutricionista i doktora, koji će ustvrditi da prženo ne valja jesti svaki dan, ali je dovoljan samo jedna ministar da kaže: "Ako ljudi žele prženo, dobit će prženo, što god vi mislili o tome!" i da bude po njegovom. Ali nije novi ministar Darth Vader u cijeloj priči. On je više Al Pacino u Đavoljem odvjetniku. Ministar je humanist, čovjek od naroda, koji mu daje upravo ono što narod hoće. Ponovit ću - čovjek je samo napravio ono što njegovi birači žele. Slažete li se? I tko je onda kriv?
Odabrao sam baš ovaj primjer kako bi u priču bila uključena i djeca. Kad smo djeca, dvije su stvari jako ugodne: roditelji se brinu za nas i odlučuju za nas. Taj osjećaj sigurnosti i razigranosti, potreba da "će sve biti OK, jer se netko brine za nas" toliko je jaka, da nije ni čudo da ga nalazimo u religijama (mi smo svi djeca Božja, u kršćanstvu), društvu (muž je otac obitelji) i ideologijama (domovina, partija ili Zemlja kao majka). Svo troje pojedinca uljujkuje u osjećaj lažne sigurnosti i oslobađa ga vlastite odgovornosti za poslijedice odluka u svom životu (Božja volja, sudbina, karma, običaji (tako mora biti), viši ciljevi i sl.) Na taj način lakše prihvaćamo stvari koje inače ne bismo željeli, asocirajući se na djetinjstvo. Tada su nam roditelji branili da radimo što hoćemo, ali imali smo taj osjećaj sigurnosti, za kojeg bismo sada sve dali da ga opet imamo. Baš sve. I slobodu, također. Jer, da, ne volim skidati cipele na ulazu u avion, ali znate, vlasti su rekle da ćemo se tako zaštititi od terorista! I sad smo sigurni.
No nisu teroristi jedini bauk. Samo treba pustiti balon o neisplati mirovina, i odmah je lakše progutati kredit od kojeg su nepovoljnij samo oni koji nas vrebaju sa stupova. Ako. Općenito, vlasti i mediji konstantno nas plaše, pumpaju negativnosti kako bi "do ibera" pojačali našu glad za sigurnosti koju nam, eto jelte, baš oni pružaju.
Ali oni to ne bi mogli činiti da mi nismo drugačiji.
Mi jednostavno ne želimo odrasti! Mi smo vječita djeca. Jer biti mlad je poželjno. U kojem se oglasu za posao traže stari i iskusni? Postoje jedino mladi i dinamični, pa i mi stariji moramo biti mladi, volimo sve što vole mladi, idemo na fejs, igramo igrice preko mreže, kupujemo igračke, ajfone, androide, điđe, aute, motore... Ono što se nekoć kod muškaraca zvala kriza srednjih godina, danas počinje najkasnije do 30. Lajk, odgovornos?! Ma to saks! Jedan je život, i treba se dobro provesti. Za stan ionako nikad neću uštedjeti pa ću uzeti najskuplju makinu s full opremom na najduži rok otplate - da mi bude što manja rata. E kak sam pametan. Treba uživati, kupovati što više krpica, biti in, pratiti trendove i biti što više zaokupljen svijetom selebova. Ma zamislite, ima jedan novinar, koji ne zna tko je Amy Winehouse?! Halo?! U kojem je on stoljeću...
A djeca, djeca su obaveza! Ja još nisam sprem(an)/na na to, još se školujem, nemam pravi posao... a nemam ni pravu osobu s kojom bi to želio/la proći. Pa to je sasvim u redu imati prvo dijete nakon četrdesete; to svi danas rade. Pa nismo mi u srednjem vijeku, ne? Konačno i sad baš nisu vremena za imati djecu, pa vidiš kakva je situacija, kriza, recesija, kriminal, politika...
Pa da, pitam se zašto je politika takva. Političari ne padaju s Marsa; oni izrastaju iz društva. Ako smo svi mi takvi djetinjasti, političari nas mogu samo poticati u tome. Ljudi, odrastimo više, svi skupa i ja s vama. Odrastao čovjek donosi odluke, važne životne odluke, kako bi svoj život što više držao pod svojom kontrolom. Tko te odluke izbjegava donijeti, odlučivat će netko drugi umjesto njega: religija, roditelji, običaji, političari. Tko te odluke izbjegava donijeti, nema se pravo žaliti ako zbog toga loše prođe u životu. Ako prihvatimo da nijednom narodu u povijesti sloboda nije darovana, to vrijedi i za pojedinca; i pojedinac se za svoju slobodu odnosno za svoju samostalnost mora izboriti svojim vlastitim odlukama.
Odluke o kojima govorim, nisu samo one odluke koje se tiču nas samih, već i zajednice na razini od naselja do države. Ako pedeset posto ljudi smatra da je pobačaj loš, onda gad demit, gdje su oni ako nisu na ulicama, jer žive u zemlji koja po njihvom uvjerenju zakonski dopušta ubojstvo. Ako 60 posto ljudi nisu ni za hadeze ni za esdepe, gdje su oni, na dan kada se dijele koncesije na upravljanje zemljom?
Odrastimo, ljudi, već jednom i izborimo se da bude ono što mi želimo da bude. Reče Picasso Tko želi nešto učiniti, nađe način. Tko nešto ne želi učiniti, nađe ispriku. Birajte što hoćete pronaći. Ja želim pronaći način. Moj način je da utječem na stranke, koje će utjecati na politiku, koja se treba promijeniti i omogućiti ljudima dostojanstveni život. Što vi želite naći, kad odrastete?
Post je objavljen 25.07.2010. u 12:26 sati.