Marketing
Nešto sasvim lagano
Stanje nirvane, u koje dušom i tijelom uplivam za vrijeme godišnjeg odmora, obično me potakne da pogledam i kakav film koji sam već pomalo zaboravila, a zahvaljujući reprizama koje su sveprisutne na ovdašnjim televizijama, lako je odabrati.
Nikad nisam mislila da je glumački poziv lagan, ali kad se i samo malim korakom (koji je sasvim nevažan za glumački svijet, ali je velik pomak u vlastitom iskustvenom unutarnjem svijetu!) približi toj umjetnosti, osjeća se koliko je teško ne glumiti nego – biti ono što se tog trenutka traži da budeš.
Primjerice, zaljubljenost je osjećaj koji je svatko upoznao i prepoznao u nekom trenutku, mislim da nema čovjeka koji nema to iskustvo. Ali, zanimljivo, nije nimalo lako kad taj osjećaj treba glumački prenijeti tako da onaj tko gleda - zaista osjeća tu emociju između dviju osoba koje ju dočaravaju.
Nedavno sam na tom zadatku gledala glumački par: Piercea Brosnana i Salmu Hayek u filmu "Poslije sumraka". Njih dvoje, zgodan muškarac i zgodna žena, u filmu su ljubavni par: među njima sve pršti od poljubaca i zagrljaja, pa se malo posvađaju, pa se opet pomire, dakle, dovoljno elemenata da se gledateljski dožive te iskre u njihovu odnosu.
Međutim, cijelo sam vrijeme imala osjećaj da – nešto nedostaje. 
Pa sam preispitivala svoje dojmove. Brosnana doživljavam kao zaista zgodnu mušku pojavu, a u filmovima u kojima sam ga prije gledala, uspijevala sam osjetiti tu emociju koju je prenosio sa svojom partnericom (iako, moram reći, uopće nisam ljubiteljica Jamesa Bonda!).
Salma Hayek isto tako zaokuplja svojom pojavom, zanimljiva je, vrlo uvjerljiva u svojim ulogama; u onom laganom "Brak nabrzaka" u kojem ona i Matthew Perry glume gotovo nespojiv ljubavni par, tako se jednostavno osjeća ta kemija koju dočaravaju.
Nekako mi se samo po sebi nametnulo pitanje zašto, gledajući Brosnana i Hayekovu u spomenutom filmu, uopće nisam imala taj potpuni doživljaj?
No, sasvim sporedno, nevažno. Film je završio, a svejedno je bio zabavan i opuštajući. Pa sad, njih dvoje – kako god bilo, odigrali su svoje, a moj dojam ionako neće utjecati na revolucionarne promjene u filmskoj industriji. 
Za nekoliko dana primijetila sam da je na rasporedu film koji sam zaista davno gledala (i već dugo nije bila repriza!): "Nešto posve osobno". U glavnim ulogama: Robert Redford i Michelle Pfeiffer. Gledajući njih dvoje, ni jednog trenutka nisam pomišljala na to – kako glume. Ta emocija između njih dvoje toliko se jednostavno osjeća, a toliko snažno. Da sam na njezinu mjestu, i ja bih se u tom filmu zaljubila u tog Redforda. 
A onda sam se sjetila onog prethodnog filma i uočila koliko je velika razlika u toj kemiji između glumačkih parova. I koliko god glumci dobro glumili – taj spoj dviju osoba, to je na filmu – kao i u životu. Kemija ili postoji ili ne postoji. Ako je nema, onda je to samo fizika (ili možda mehanika?), nema onih finih osjećajnih nijansi. Ali ako postoji – onda je doživljaj – neprocjenjiv! 
Post je objavljen 25.07.2010. u 10:46 sati.