Isus Krist je moj idol, moj ideal i moj jedini uzor!
Stalno želim uzdizati svoj pogled k Njemu, nastojeći ga slijediti u svemu :
. - u razmišljanju, u ponašanju, u odnosu s bližnjima, u donošenju odluka, u molitvi, u odbijanju sotonskih napasti, u vjernosti poslanju, u predanju u Očeve ruke, u hrabrosti do kraja, u skromnosti, u siromaštvu i poniznosti od jaslica pa do križa....
Punih 30 godina, dakle, veliki dio svog života, Isus je živio životom goleme većine ljudi: živio je svakodnevni život bez prividne veličine u zajednici i obitelji, u podložnosti roditeljima. Živio je život siromaha koji poznaje oskudicu i mukotrpan rad. Još kao malo dijete morao je s roditeljima pobjeći u neizvjesnost izbjeglištva.
A njegov javni rad, koji je trajao samo 3 godine, bio je obilježen samo jednom mišlju:
vjerno i do kraja ispuniti zadaću koju mu je povjerio Otac,
a to znači, spasiti braću ljude od vječne smrti i to na najteži mogući način: svojim životom.
Krist nije živio svoj život za sebe, nego uvijek za druge!
I za očekivati je da će i njegovi sljedbenici ići njegovim putem. Mnogi idu i išli su, ali tijekom povijesti malo (puno!) smo se opustili i počeli izmišljati "razumne razloge" da bismo opravdali svoju inertnost i kukavičluk: kao, trebamo se odmarati, misliti na svoje zdravlje, imati slobodne dane i godišnji odmor itd.; i premda su neki samo Bogu posvetili cijeli svoj život, ne pada im napamet služiti mu 24 sata na dan, nego najviše 2-3 sata u uredovno radno vrijeme, koje nikako ne može biti u ponedjeljak! Nikada neću zaboraviti tragičan svršetak jedne djevojčice koja je hitno htjela razgovarati sa svojim svećenikom, a on ju je uputio da dođe poslije podne. Međutim, do poslijepodneva djevojčica se ubila. Nije mogla čekati, nažalost, svećenik nije prepoznao njezin očaj...
Tajnu Isusove osobe nikad nećemo posve razumijeti kolikogod mudrovali, ali činjenica je i članak naše vjere da je Isus bio i pravi Bog i pravi čovjek, kao jedan od nas.
Kao pravi čovjek imao je pravo ljudsko srce, pravo tijelo i prave ljudske osjećaje: osjećao je radost, oduševljenje, ushit ali i žalost, umor, tjeskobu, bol, razočaranje.... Boljela ga je izdaja, omalovažavanje, prezir i psovke. Usprkos svemu, nije skretao sa zacrtanog puta. Ništa ga nije moglo spriječiti da izvrši djelo spasenja, koje mu je bilo povjereno.
Isus Krist je uvijek bio na strani malih i siromašnih, nikada na strani bogatih i moćnih!
I tu bismo se trebali dobrano ispitati na čijoj smo mi strani i kao pojedinci i kao država. Izgleda da smo se mi kršćani, pa i naše Crkve, dobrano udaljili od izvorne evanđeoske poruke jer ona je potpuno drugačija od današnjih "vrijednosti". Kod Boga baš ništa ne vrijedi ni bogatstvo, ni moć, ni ljudska mudrost! Baš suprotno!
Blaženi će biti siromasi, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravde, milosrdni, mirotvorci, oni čista srca, prezreni i tlačeni od moćnika ovog svijeta!
Isus ide dalje, upozorava, pa i prijeti:
"Jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi." (Lk 6,17.20-26)
Bog odbacuje bogatstvo i ljudsku mudrost kao sredstvo spasenja. Križ je prava Božja mudrost i sila.
Križ odlučuje sudbinom svijeta: tko u njemu vidi ludost, izgubljen je, a tko vidi Božju silu, spašen je!
Gdje smo mi, gdje sam ja, u svemu tome? Na kojoj strani?