Kriza hrvatskoga društva počela je 1991. godine kada smo prisilno napustili dotadašnji sustav vrijednosti i uveli novi. Napustili smo sutav vrijednosti u kojemu su moral i znanje, makar i deklarativno, bili okosnica društvene vrijednosti, bez obzira da li se radilo o ljudima vjerskog ili ateističkog svjetonazora. Promjenom društvenog uređenja jedini svjetonazor koji je pio vodu, bio je kapital po svaku cijenu uz maksimu „tko je jamio, jamio“. Nažalost izrekao ju je onaj koji ju je debelo koristio i stoga je znao što je rekao.
Hrvatsko blagostanje temeljilo se doista na Tuđmanovoj teoriji o dvjesta bogatih obitelji, kao okosnicom, oko koje će svrstati srednji stalež, seljaci i radnici. Ta teorija bila je utopistička daleko više nego komunizam, jer je samosvijest balkanskih naroda na Balkanu, a ne u Europi. Premda se zapravo ne zna što je to Europa kada se radi o kapitalizmu bez demokracije. Izuzetak čine skandinavske zemlje koje bi mogle biti preteče istinskog blagostanja.
Tih dvjesta bogatih obitelji spomenuo je Tuđman osobno na televiziji, jer se on nije libio reći nijednog sranja; kao što je bilo ono da je sretan što mu žena nije Srpkinja niti Židovka, ali i da je njegov narod izvan HDZ-a stoka sitnog zuba! Bravo Oče. A neću izmisliti toplu vodu ako ponovim da bogat čovjek ni teoretski ne može biti pošten. Bogato može biti društvo, ako se drži ispravnog sustava vrijednosti.
Nije li apokaliptički (u onom katastrofičnom smislu) slučaj Hrvatske kada smo ju 1991. stvorili, da bi šaptom pala dvadeset godina kasnije. Hrvatska je, u malo neobičnom obliku, imala sve predispozicije raja na zemlji. Sam ju je Bog stvorio; od Jadrana i razvedene obale, preko gorskih lanaca i kristalnih rijeka, do Panonske žitnice. A što smo učinili od nje? Opljačkali smo i narodno i prirodno bogatstvo, rasprodali smo svu ekonomsku i komunalnu infrastrukturu, obogatili više od dvjesta obitelji, ali sve ostale osiromašili. Nitko se, nažalost nije obogatio gospodarstvenim stvaranjem novih vrijednosti, obogatili su se trgovinom, bankarstvom i političkom korupcijom.
Sjećam se kako je nedavno jedan mladi čovjek reagirao na hadezeovsku parolu; „Znanjem do blagostanja“ iako na to znanje trošimo danas 0,7 % od bruto domaćeg proizvoda, što, kazuju analize, dotiče dno na ljestvici europskih zemalja. Mi, uostalom, dno dotičemu u svim ostalim segmentima civiliziranog društva. Taj mladi čovjek na tu parolu reagirao je ovako: nije znak znanja jedne nacije broj studenata ili broj akademski obrazovanih ljudi. Znanje i korist od njega imat ćemo kada čistač ulica bude znao i htio očistiti ulice, kada parketar postavi parket, a da ga za pet dana neće trebati popravljati, kada vodoinstalater postavi kadu koja neće procurivati i uništiti stan ispod sebe, kada će građevna firma položiti asfalt na cestu poslije polaganja cijevi za plin, vodu i kanalizaciju, a da se neće po čitavoj trasi skupljati voda i za kišna vremena špricati po pješacima. Kako je lijepo bilo vidjeti Lomošćansku cestu jučer ujutro nakon obilne noćne kiše. Topao asfalt i jutarnje sunce osušilo je sredinu ceste, a lokve s obje strane kolnika ukazuju da je bolje ne pješačiti po nijednom pločniku, jer će ostati potpuno mokri. Ni najoprezniji vozač ne može uvijek spriječiti tuširanje pješaka. Bolničku više nema smisla spominjati. Znanje će dati rezultate kada na gradilištu poslovođa bude vodio radove s radnicima koje će znati pošteno obračunati, a poslodavac pošteno platiti. No, poslodavac mora biti kvalificiran za vođenje firme, to ne može biti radnik koji je u samoupravnom socijalizmu zabušavao na radu da bi se iscrpljivao na popodnevnom fušu, a danas od svoga radnika tražiti totalni angažman od 12 sati dnevno za plaću od 3.000 kuna. Još mora raditi poslove za koje uopće nije kvalificiran. Zemlja znanja postat ćemo kada nam Elektra bude isporučivala struju s konstantnim naponom da nam ne uništava aparate u stanu i poduzećima, kada nas liječnik bude liječio prema Hipokratovoj prisegi, a ne prema Milinovićevim političkim lancima, kada nam političari budu htjeli spriječiti korupciju, leglo svih zala. Neki dan je jedna novinarka dala recept kako se riješiti korupcije. Korupcija se ne rješava deklaracijama premijerke o borbi protiv nje, korupcija se rješava jednim potezom – odlukom da od danas korupcije ne smije biti! I to je to. Ali u tom slučaju premijerka prvo mora vratiti svoj stan bivšim stanarima, odnosno njihovim nasljednicima, ili odstupiti s mjesta premijerke.
A kada zabranimo korupciju nestat će onog stališa državne uprave koji je najbrojniji, najskuplji i maligno je žarište korupcije. To su državni tajnici i članovi raznih ureda i agencija. Dok gledamo taj stališ, Europu nećemo vidjeti! Ali ćemo vidjeti još mnoge lopove koji su državu dotjerali na ovako niske grane kako izlaze iz zatvora kao heroji praćeni kamerama svih naših TV mreža i kako ushićeno, filmskim poljupcima, nastavljaju erotsku igru sa svojim suprugama vozeći ih u svoju privremeno napuštenu ložnicu.
Post je objavljen 25.07.2010. u 07:00 sati.