Marketing
S radnog mjesta
evo ovako izgleda to s google eartha, naš kamp uz samo more, gore recepcija,moje mjesto boravka...
6:38h sjedim za kompom. Prije pola sata sjedila sam vanka s prekrasnim pogledom na more. Sjetih se one Cocine pjesme o ribarima naravno u trenutku kad vidjeh jednog ribara kako se već vjerojatno vraća s ulovom. Težak je život ribara, tako rekoše i ja im vjerujem. Nenaspavana sam totalno. Posao me tek čeka. Neki su već odavno prionuli tome, a tek je prošlo pola 7. Dobro jutro radni narode.
Psiha mori čovjeka. Sparina je, ništa novo ovih dana, krepat od vrućine, unatoč moru. Nepovezani post, kao dugo nisam... Ne pronalazim inspiraciju, a gle čuda svuda je oko mene, o ženi zvanoj Muniba mogla bi se knjiga napisati koliko toga ima, jedna je Muniba.
Život na „farmi“ se pretvorio u "Survivor", tu i tamo nestane vode, a 5 osoba se bori za tuširanje. Jedni idu naprijed, a neki očito natrag, govorila je meni moja baka kako je ona nekoć vodu nosila, mi se poslužimo i one iz frižidera kad zafali za ispiranje kose, blago nama... No sredit će Veličanstveni to, tako je bar rekao. Ne razumijete o čemu ja, hm, pa ni ja ne razumijem štošta ali eto guram.
Sinoć sam tek iz 8. puta uradila potpuno samostalno mjenjačnicu, nije to tako komplicirano koliko je naporno potpisati sve te papire. Da, težak je posao potpisati 14 papira, pitam se što bi moja mama rekla na to. Vjerojatno bi me poslala k vragu, ne zamjeram joj, no da, to je ta psiha čovjeka..
E da, koliko sam ovih dana ljudima štošta oprostila prilikom posla, e pa jučer mi se nešto i vratilo. Naime, zaboravila sam nešto naplatiti, no pošten čovjek je sam prijavio pa sam mu, buuum, naplatila još 25€, za sve ono kojima nisam jer su me muljali. E sad kako je to nepošteno, koliko sam njih pitala da im naplatim i svi se izmotavali, a sad kad nisam pitala čovjek sam prijavi. Jebeno je biti pošten. Isto kao i "dan otvorenih vrata" kako volim reći kad nam je rampa skinuta radi bure. Njih 50 uđe u kamp da ne plate i dođe me jedan pitati kolika je cijena i on plati ili se vrati doma. Pa ti budi pošten, no ja mu nisam branila da uđe sam, vrata otvorena, no pošten čovjek zna da ne može tek tako slobodno ući u nečije dvorište prije nego se najavi ili u ovom slučaju plati za to...
Još 10 minuta do početka radnog vremena, a kao ne, ne radim već od 6.15. Eh kad se sjetim koliko je put profesor rekao:“Težak je život nas umjetnika!“ Ma kome li je samo teže, ribarima ili umjetnicima?.
Ode čovjek na plažu, svako jutro prolazi, evo ga i sada. E da, neki dan odem ja tako na plažu kad tamo golači koji mi svakodnevno prolaze kraj rampe. Nimalo ugodan prizor, ne želim gledati gologa onoga koga viđam svakodnevno normalno obučenoga. No da „zalutala“ sam tamo gdje očito idu golači. Kupati se zajedno s gostima kojima ste na usluzi, pa i nije neka fora. Čujete poznate glasove i molite boga da vas nisu prepoznali, stoga idem dalje do najbliže plaže, dalje od kampa, a k vragu tu je baš najljepše...
Nego nastavit ću drugi put...Trljezgat...
Post je objavljen 23.07.2010. u 06:54 sati.