Ovog tjedna odlučio sam zaviriti u misteriji nad misterijima, pokušati barem malčice uroniti u tajnoviti ocean, koji se zove: LJUBAV...Što je ljubav zapravo, dali je to osjećaj ili skup odluka koje donosimo razumom?
Danas se ljubav predstavlja kao nešto prolazno, nešto što kratko traje i brzo prolazi. Kada prestane ljudi se okreću potrazi za novom ljubavi. Zapravo ljudi stalno jure za misterijom " romantične ljubavi". Jure za idejom da za svakoga čovjeka na svijetu postoji srodna duša, osoba koja je samo za nas stvorena, praktično druga polovica naše zajedničke duše. Taj mit je zapravo usvojena iluzija koja potječe iz omiljenih nam bajki, gdje princ i princeza, jednom sjedinjeni, žive sretno do kraja života. Tako kad susretnemo osobu koju nam je predodredila sudbina, mi ljudi smo izrazito sretni jer smo dostigli mit o romantičnoj ljubavi. Dogodi li se, međutim da nešto pođe po zlu, odljubit ćemo se, te s užasom spoznati kako smo učinili strašnu pogrešku i krivo protumačili zvijezde. Ništa drugo nam tada ne preostaje osim živjeti nesretno do kraja života ili se pak razvesti...
Kada malo bolje razmislim taj mit o romantičnoj ljubavi, čini se kao jedna velika laž. Vjerojatno je to nužna laž koja osigurava opstanak ljudske vrste tako što zaljubljenosti daje legitimitet za ulazak u brak. Mnogo ljudi na ovom svijetu doslovno pati zbog ovog mita. Milijuni ljudi trate ogromne količine energije, očajnički i uzaludno pokušavajući uskladiti stvarnost svojih života s nestvarnošću ovog mita. No vratimo se na izvorno pitanje, što je ljubav zapravo? Da bi dobio odgovor na to pitanje, najprije ču istražiti jednu zabludu koja se zove zaljubljenost. Od svih zabluda vezanih uz pojam ljubavi, najsnažnija i najuvjerljivija jest vjerovanje kako je "zaljubljenost" prava ljubav ili barem jedna vrsta njena očitovanja. Takva je zabluda veoma moćna jer se subjektivno, zaljubljenost, doživljava kao veoma snažno iskustvo. Kada se netko zaljubi, tada će iskreno osjećati kako voli. Međutim odmah postaju očiti dva problema. Prvi problem je taj da je zaljubljenost specifično erotsko iskustvo povezano sa seksom. Ne zaljubljujemo se u svoje roditelje, svoju djecu, prijatelje, braću ili sestre iako prema svima njima osjećamo duboku pravu ljubav. Dakle zaljubljujemo se samo onda kada smo svijesno ili nesvjesno seksualno motivirani. Drugi problem jest da je zaljubljenost neizbježno privremena. Bez obzira u koga se zaljubili, sigurno je da će mo se prije ili kasnije odljubiti. Medenom mjesecu uvijek dođe kraj, procvat romanse uvijek uvene.
Veliki problem našeg modernog društva je taj, što mnogi parovi ulaze u brak misleći da je zaljubljenost prava ljubav. Kada se potom odljube, u većini slučajeva dolazi do razvoda. Nadalje evo još nečega što nije ljubav: seks. Kamo god da pogledam svugdje ista priča seks = ljubav. Često se uspjeh jedne veze, mjeri kvalitetom seksualnog života. No, to realno nema baš puno veze s pravom ljubavi, jedino s čime ima veze je današnji hedonistički način razmišljanja i življenja. Ipak vratio se još malo zaljubljenosti. Ustvrdili smo da zaljubljenost nije ljubav, što je onda? Seksualna specifičnost fenomena navodi nas na pomisao kako je to genetski određena instinktivna komponenta u vrijeme parenja. Bolje rečeno, zaljubljivanje je stereotipna reakcija ljudskih biča na unutarnje seksualne porive i vanjske seksualne stimulanse, čija je svrha povećanje vjerojatnosti parenja i povezivanja kako bi se produžila ljudska vrsta. Čini mi se da je zaljubljivanje ništa drugo doli prevara naših gena koja nas navodi na parenje, grubo rečeno.
Dakle razmotrili smo što nije ljubav, sada mi logika nameće sljedeće razmatranje. Što je zapravo prava istinska ljubav? Najprije mi na um pada ljubav između majke i njenog djeteta, svi se mogu složiti da se tu krije prava, istinska ljubav. Tu je i ljubav između braće i sestara. Nedvojbeno je da se ovdje krije prava ljubav, stoga razmotrimo to malo podrobnije. Osnova ljubavi između majke i djeteta je želja za napretkom (psihičkim, fizičkim...), duhovnim sazrijevanjem djeteta. Osnova bratsko/sestrinske ljubavi je također želja za napretkom, dali bi sve da vaš brat ili sestra napreduju i time postanu bolje osobe... Nadalje ljubav između djeteta i nj. roditelja ima osnovu u zahvalnosti, ali i u želji za napretkom također. Želimo da roditelji žive što duže, da budu ponosni na nas, želimo da zajedno s nama napreduju. Sve ove prave, istinske ljubavi imaju nešto što ih veže, to je želja da voljena osoba napreduje u bilo kojem pogledu. Što nam to govori o ljubavi? Dali možda ipak ljubav ima više veze s razumom nego s osjećajima?
Autor odlične knjige "The road less traveled", koju toplo preporučujem. Dr. M. Scott Peck kaže ovako: Ljubav je volja za proširivanjem sebe u svrhu njegovanja vlastitog i tuđeg duhovnog razvoja.
Tako želja za napretkom i volja za proširenjem sebe u svrhu njegovanja vlastitog i tuđeg duhovnog razvoja, ne samo da su temelji prave ljubavi, nego su i njezini osnovni ciljevi. Po mom mišljenju sve što ima neke druge ciljeve i temelje, nije prava i istinska ljubav, nego nešto sasvim drugo.
Kako sam rekao na početku post-a, danas se ljubav predstavlja kao nešto prolazno, veoma kratkog vijeka. To je možda najveća glupost ovog našeg svijeta, jer ja još nikada nisam čuo da je neko dijete prestalo voljeti svoje roditelje. Ili pak da roditelj prestane voljeti svoje dijete. Kada je ljubav utemeljena na pravim temeljima stvarno ju ništa ne može uništiti. Sada bi netko zasigurno mogao pomisliti, pa to je druga vrsta ljubavi. To je apsolutno točno, to je prava istinska ljubav! Prave ljubavi nema deset podvrsta, ona je jedna i jedina. Sve ostalo je hedonistićka i komrcijalna verzija tzv. ljubavi. Ako prevedemo naslov knjige dr. Scotta Pecka dobit će mo: Put kojim se rjeđe ide. Baš to je suština problema, sve manje ljudi ide putem prave ljubavi, sve više ljudi idu putem hedonističko -kapitalističke ljubavi. To donosi mnogo patnje i boli, ali se ništa ne mijenja... Čudno!!!!
Post je objavljen 02.06.2012. u 17:45 sati.