Intervencija
Osam
Gradonačelnik se probudi ranije nego obično. Trenutak je mirno ležao i osluškivao tiho disanje pored sebe. Njegova je supruga spavala ležeći na desnom boku i Gradonačelnik joj je promatrao opušteno lice, prisjećajući se kako je nekad, prije dvadeset i sedam godina izgledala. I osmjehne se prema novom danu.
Onda se sjeti monolita i bez trena oklijevanja izvuče se iz kreveta i teškim korakom pođe u kupaonicu. Nije se uspio odmoriti, shvati, dok ga je prijatan mlaz milovao po licu, leđima, grudima. Brijući se, osjeti neki neobjašnjiv nemir.
Jesu li vojnici stigli? Što su uradili monolitu? Nisu ga valjda oštetili. Vojska drugo i ne zna, nego samo uništavati. Razaranje i kaos njen je posao, a ljudi koji ga obavljaju posebna su sorta. Što manje s njima imati posla, najbolje je.
Vojska je u njegovom gradu. A to nikad nije dobro. Gradonačelnik završi sa priprema, pa usprkos vrućini koja je već otpočela svojim terorom, veže pažljivo čvor na kravati. Izađe iz kuće, a da nikog od ukućana nije probudio.
Uđe u kola i polako krene prema centru, prema Vijećnici. Kuća mu se nalazila na periferiji grada okružena zelenilom koje je brzo nestajalo. I drugi su dolazili ovdje graditi i ono što je nekad bila lijepa i čista šuma, uskoro je postalo veliko gradilište, a otpadni je materijal nagrđivao inače idiličan prizor. Nije se ljutio zbog toga ... do jutros. Sad iznenada sa mržnjom pogleda na gomilu šute nemarno odbačeno u zelenilo. Poput sive šake na zelenom licu. Bolan prizor. Koje li to budale rade? Trebao bi ih kazniti. Pa on ima tu moć. Zašto je ne upotrijebi?
Okretao je glavu lijevo i desno i posvuda primjećivao odbačeno smeće, najlonskih je vrećica bilo na svakom koraku, a kontejneri za smeće prelijevali su svoj smrdljivi sadržaj na asfalt.
Milojko, provalnik i lopov probudio se rano usprkos svom običaju spavanja do podneva. Istog je časa pomislio na monolit i iskočio iz zgužvanog kreveta. Istuširao se, uskočio u traperice i plavu maju bez rukava, pa izašao iz stana. Kavu će popiti u lokalu na kraju ulice. Lokal radi čitavu noć i Milojko je često znao svitanje dočekati u njemu.
- Gle! - pozdravi ga šankerica, mlada i zgodna djevojka. - Mislim da je ovo prvi put da te vidim po danu.
- Daj mi kavu - reče Milojko nemarno. - Jesu li stigle novine?
Djevojka mu ih pokaže trzajem glave i Milojko po prvi put primijeti ljepotu bljeska njene plave kose.
- Imaš lijepu kosu - izleti mu.
- Molim? - Djevojka raširi oči, čitavo joj se zgodno lice pravilnih crta promijenilo.
- Čula si - reče Milojko i došeta do stola na kojemu se ležale novine: po navici ih otvori i raširi na stranici crne kronike.
- Je li ti to meni udvaraš? - izazivački upita ona: već ima jako dugo da joj zapeo za oko, njegova su joj široka ramena ulijevala povjerenje.
Milojko ne odgovori. Zurio je u novine i nije vjerovao svojim očima. Crna je kronika bila prazna. Ne baš sasvim prazna, ali bez zanimljivosti. Članak o starcu koji umro za upravljačem svog automobila. Sedamdeset i sedam godina star. I još jedan o utopljeniku, kojeg su u posljednji čas spasili izvukavši ga na obalu i dajući mu umjetno disanje. Drugo ništa. Ni jedna tučnjava u noćnim satima, ni jedno ubojstvo, pa čak ni jedan jedini saobraćajni udes. Ništa. Kao da su svi građani bili dobri poput malih bubica. Nitko, baš nitko, nije se ogriješio o zakon. Čudo nad čudima.
- Ludilo - reče Milojko. - Čitav je svijet šiznuo.
- Ti svakako jesi - odbrusi mu djevojka. - Spavao si noću i rano ustao. Što ti se dogodilo?
- Ne znam - iskreno odgovori Milojko ne razmišljajući o izgovorenom.
- Promjena je na bolje - reče ona posluživši ga kavom: bila je dupla, iako Milojko nije tražio duplu kavu. - Inače u ovo vrijeme tek odlaziš spavati.
Pijući kavu brzim gutljajima, Milojko ju je promatrao preko ruba šalice i čudio se, kako to da ranije nije zapazio njeno zgodno lice, vitku figuru i duge noge.
- Hoćeš li izaći sa mnom večeras? - upita je ustajući i krećući prema izlazu: vrata su lokala bila širom otvorena i do njih je dopirala buka grada koji se počeo buditi.
- Ne znaš mi ni ime - sa dozom gorčine primijeti djevojka - a zoveš me na spoj.
- Oprosti - reče Milojko. - Kako ti je ime?
- Adriana - iznenađeno odgovori ona.
- Pa, razmisli Adriana - reče joj on izlazeći. - Doći ću ovdje u sedam, znam da večeras imaš slobodno. Uvijek imaš slobodno nakon noćne smjene.
- Gdje žuriš? - dobaci Adriana za njim.
- Idem pogledati monolit.
Adriana ostane sama uzbuđeno dišući i gledajući Milivoja kako prelazi ulicu krupnim koracima.
Psujući u sebi nesavjesne građane koji tako bezobzirno prljaju vlastiti grad, Gradonačelnik je okretao glavu lijevo i desno i odjednom se ispred njega ukazala velika siva mrlja koja mu je prekrila vjetrobran. Čas kasnije začuje mukli udarac i shvati preneraženo da je nekog udario. Naglo zakoči i nespretno izađe iz automobila.
- O, bože! - jekne sebi u bradu, ugledavši krupnog muškarca u trapericama i plavoj majici bez rukava, kako leži na asfaltu.
- Uhhhhhh! - jekne muškarac i Gradonačelnik olakšano odahne: barem nije mrtav.
Gradonačelnik je iznenađeno gledao kako Milojko nesigurno ustaje i otresa prljavštinu sa traperica.
- Kako se osjećate? - upita Gradonačelnik: krajičkom oka ugleda kako usplahirena djevojka trči prema njima. - Jeste li sigurni da možete stajati?
- Siguran sam - reče Milojko: još je bio malo zbunjen.
- Ništa vam nije slomljeno? - upita Gradonačelnik.
- Mislim da nije -odgovori Milojko. - Mislim da sam samo natučem.
U tom trenutku dotrči Adriana i uplašeno se zagleda u Milojka, dok su joj se čvrste grudi ubrzano dizale i spuštale, napinjući joj bijelu košulju kratkih rukava.
- Nisi povrijeđen? - upita i zagleda se drhtavih usnica u Milojka.
- Nisam. - Milojko joj se osmjehne. - Mislim da sam uspio skočiti na haubu i nisam jako udaren.
- Siguran si? - Adriana mu stegne mišicu. - Ne izigravaš junaka?
Milojko se osmjehne i pogladi joj kosu: želio je to učiniti još od one njegove primjedbe o ljepoti njene kose.
- Sve je u redu, mala moja - reče joj nježno i grleći joj ramena.
- Sretan sam zbog toga - ubaci se u razgovor Gradonačelnik. - Nemate pojma koliko sretan.
- Vjerujem.
- Nisam doživio ništa slično, a vozim već trideset godina. Odjednom ste bili na haubi, a da vas ni vidio nisam prije toga. Sigurno ste sasvim dobro?
- Jesam. - Milojko klimne, pa doda. - Ne brinite, dobro sam.
- Evo vam moja posjetnica - reče Gradonačelnik pružajući mu lijepo graviranu karticu. - Ako ikako mogu pomoći ...
- Hvala, gospodine Gradonačelniče.
- O, pa vi znate tko sam.
- Naravno.
- Pa, ako je sve u redu - primijeti Gradonačelnik sa osmjehom prateći poglede ovo dvoje ispred njega - ja idem. I ne zaboravite: ako vam bilo što zatreba, molim, kontaktirajte me.
- Hvala, gospodine Gradonačelniče - reče učtivo Milojko. - Hoću, neću zaboraviti.
- Želim vam prijatan dan - reče Gradonačelnik ulazeći ponovo u kola.
- I mi vama - reče Milojko, a Adriani zbog riječce "mi", grunu suze na oči.
- Vratimo se u lokal - reče mu. - Očistiti ću te i popiti ćemo nešto. Žestoko. Sam bog zna da mi je potrebno.
Milojko klimne: vrlo je rijetko pio, ali sad će mu prijati čašica. Obgrlivši djevojčina ramena i osjećajući njenu svilenkastu kosu na goloj podlaktici, povede djevojku prema lokalu iz kojeg su prije nekoliko minuta izašli. Ali je sad sve bilo drugačije.
( nastavak, naravno, sutra )
Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 22.07.2010. u 16:33 sati.