Kad bi svi bili osigurani, gdje bi bili neosigurani. Malo smotana logika no hajmo redom.
Sretnem neki dan staru školsku prijateljicu, koju nisam vidjela godinama, ne znamo jedna o drugoj ništa od posljednjeg viđenja. Izmjenjuju se klasična pitanja, žena – djeca-kuća – posao…Potvrdno klimam glavom kako radim – imam posao. Mila, nazovimo je Mila, pita sva zabrinuta, jesi li osigurana?, kao da pita jesu li mi dvoje djece, svekrva, muž i bratova žena preživjeli rat u opkoljenom Sarajevu. Ponovno potvrđujem da jesam, nema brige, sve ok, tješim je još onakvu pod stresom.O osigurana sam.
Prošlo je već neko vrijeme, no ta misao mi se baš urezala. Zaista zar se moram osjećati tolikom sretnicom i odabranicom naroda svoga sve zbog činjenice da radim u privatnoj firmi i da sam osigurana, da sam priznata kao radnik, ne kažem da me se poštuje, ali bar sam zavedena u nekim spisima.
Koja su moja prava?
Moje radno vrijeme jeste od 08 – 17, protivno zakonom za djelatnost kojom se bavim te za društvo s ograničenom odgovornošću, koje je na vrata izvisilo natpis 08 – 16 , no ograničilo si je odgovornost na još dodatni sat u ilegali. Imam neki sklopljeni ugovor o radu, koji obzirom na stanje u državi trebam uokviriti i klanjati mu se svako jutro prije odlaska na rad. Odmori, zasluženi - nezasluženi ne postoje. Ovisno o dobrom raspoloženju svog direktora uskačem sa traženim molbama o slobodnim danima te iste i dobivam ili ne dobivam ovisno o, šta ja znam, recimo biometerološkoj prognozi. Bolovanje, ne daj bože spomenut. U prvoj ladici imam čitavu malu apoteku, te nije ni nelogično da sam zimi spremna i sjediti sa čarapama umočenim u rakiju, sve za dobrobit i napredak mog malog preduzeća. Sama sam, tj. nisam udata, nemam djecu. No u slučaju da se dogodi taj veliki dan, moje šanse za ostanak na radnom mjestu bile bi umanjene za više od 50 posto. Brak spajanje, aludira na reprodukciju. Znamo svi koliko majka nosi svoje mlado. E pa tu bi već trebao koji dan slobodan. To je već problem. Zaključak, u slučaju trudnoće (negdje sam čula i za riječ porodiljino), ja dobivam otkaz, na krstitke. Radim sve praznike, blagdane, svece i petke. Bilo državne, bilo kantonske – županijske, gradske, osobne, kakve god.Nisam član sindikata, u biti nisam čula da u našoj zemlji i ima takav. Nikad nisam srela inspekciju koja se brine za prava radnika, iako sam ovim državnim koje pune svoje korpe nakuhala kava i kava. Ponekad u razgovoru sa radnicima državnih firmi čujem i za neke brojne pogodnosti i 'prava' radnika koje neko negdje i poštuje. Ne zanimam se mnogo za njih, kao ni radni dan astronauta. To je negdje gore iznad.
U posljednje vrijeme sam po medijima čula i da je netko dao ime onomu kroz što prolazim konstantno. Nekako mi je bilo drago, iako nije baš ljudski od mene, da neko prolazi kroz slične situacije. Mobing - Ne znam kako se piše, no znam kako izgleda.
Svakog prvog u mjesecu dobijem svoju plaću. Tada budem sretnija nego inače. Dok ne dođem doma razdijelim dugove i zbrojim oduzeto uzetom. Doduše, nešto dobijem i na banku, nešto u ruke. Naravno, s minimalnim doprinosima koji se uplaćuju na moje ime.
No vratimo se početku, iako se tako ne osjećam ja sam osigurana, radim i sretna sam. Samo se i dan danas pitam, a to bi volila i pitati ono poznanicu od neki dan, od čega sam ja to u stvari osigurana?Izgleda smo mi zaista i dalje samo preživjeli a miljama daleko od življenja.
PS ako je neko upoznat sa pravima radnika i životom klingonaca neka navede primjere. Strašno volim SF.
Post je objavljen 22.07.2010. u 10:14 sati.