Pregled posta

Ljubav nije dovoljna

Ljubav nije dovoljna.
Neki kažu da ima nešto i u obavezama, dok ja imam drukčiju teoriju.

Da veza/ izvanbračna ili istospolna zajednica/ brak opstanu ljubav nije dovoljna.
Veza je rad. Neke su teška bauštela, neke su državno-službeničke s radom od 8 do 4 i pauzom od sat vremena uz još pauza koliko hoćeš za kavu/na plac/dućan, neke su znanstveni rad, neke umjetnički, neke su čisti "pro bono", neke s dvokratnim, a neke s kliznim radnim vremenom, neke pak uz rad imaju i rad u fušu, ali kako god okreneš, sve su one rad.
(Povuci-potegni, rekla bi moja baba.)

Ako ima ljubavi, taj rad je lakši, ima svoju poantu, smisao, cilj. Nekad je toliko lagan da je čisti užitak pa se ni ne smatra radom.

Na temu me potakao jedan kasnovečernji razgovor u polupraznom Maraschinu (zadarskom ne ovom zg) s Danijelom i Anitom.
Ja sam ispalila kao iz puške nakon što je Danijela komentirala svog muža (situaciju u braku) tu rečenicu, da na svakoj vezi treba dobrano raditi. I tu se manje više svi slažu. Problem je u "vrsti rada".

Konkluzija je došla nakon rasprava ili ako ćete iskreno ogovaranje nekih poznanika.
- A ništa, rekla mi je da se sad sve svelo na kuća-posao-kuća-posao.. I da, pitala me da što ja i muž radimo kad nemamo dicu!
- Meni se Danijela čini da te žene shvaćaju brak i rad na braku kao "imati djecu, kupiti stan, auto, naći bolje plaćen posao..", rekla sam.
- Pa to je ona meni i sama rekla, da je to smisao braka i kasnije te vode obaveze.
-Da, obaveze koje si nakalemiš nad glavom da ne razmišljaš o pravim problemima, da ne razmišljaš ni o sebi, ni bračnom drugu, o vama zajedno.. tko zna kakav bi te zaključak mogao spopasti da se zapitaš iskreno "kakav je ovo naš odnos".. navila sam se (standarno).

- Ye.. koliko puta je meni Nensi rekla da zavidi meni i mužu na našem odnosu.. kao tako smo spontani, sve izgleda lako i kao da se razumimo, a ja sam joj rekla da ne bude luda, da ni sama ne zna koliko puta smo mi pričali o razvodu, koliko se trudimo da se održimo na površini, koliko razgovaramo, koliko radimo na nama..nekad na silu odemo na izlet il godišnji da se posvetimo više jedan drugome, čak i kad nam se ne da..

Ljudi, većinom žene smatraju da je spomen razvoda ili prekida instantna smrtna presuda.. nešto o čemu bi se trebalo pričati kad je stvarno gotovo ili kad stvari postanu baš baš ozbiljne. (zaista? zašto tada, zar nije tad prekasno? Ne, rekle bi one. Ranije nema smisla pričati o tome jer "kompliciraš bezveze, a i izazivaš sudbinu!") Tabu tema. Sam spomen nečeg takvog tipa znači da nešto ne štima.

Ja se pitam da li stvarno? Da li je znak veće bliskosti i toga da je sve u redu upravo činjenica da možeš pred sebe staviti temu eventualnog razvoda "jednog dana". Danas nemjerljiva ljubav sutra vrlo lako može postati mjerljiva.
I to u obliku podjele bračne stečevine na dva dijela.
(Hvala Bogu barem više nema dokazivanja "doprinosa" tko je koliko doprinijeo zajedničkoj imovini, koliko je tko orao, a koliko kopao.. no o pravnoj referenci možda u nekom kasnijem postu).

Da li konverzacija o kućnim ljubimcima, o djeci tipa koliko je točno mrkve pojeo sin, i koliko treba kupiti pelena, kad je ispit iz matematike i biologije, dal treba na repeticije, dal treba zamijeniti pločice u kuhinji i jel vrijeme za novi tapet i ako da hoće li se odmah ofarbati i zid da budu iste boje.. da li je to nužno znak da je sve u redu, da je sve normalno i da je bliskost i dalje tu?
Ok ako ostavim po strani praktičnost gore navedenih pitanja (koji su svakako nužni u svakodnevnoj komunikaciji) mene zanima gdje su tu ljudi iz te veze kao subjekti? Gdje je nestao subjekt? i ono nešto nematerijalno što bi ih trebalo povezivati više od pločica na zidu?
Gdje je nestao taj vezivni materijal?

Gledajući iz te perspektive meni se čini da su bliskiji oni koji otvoreno mogu jedan drugome postaviti pitanje: što ako me prestaneš voliti, što ako upoznaš nekoga tko te obori s nogu? Što ćemo mi? Zašto to ne bi bilo u redu i gdje je tu problem?

- Da. Složila se Danijela. I navela odmah slijedeći primjer.
- Medicinska sestra koja radi u suprotnoj smjeni.. muž joj je osta bez posla i neke kolegice su ga što preko FB, a što preko još nekih stranica skužile da prodaje neke gluposti i karta.. kad su joj otišle u dobroj namjeri reći što su otkrile, da se on doma zajebava cili dan na internetu a ona tu crnči rekla je: "Oh pa ja imam plan, pokušavam zatrudniti i onda će sve biti ok. To će nas zbližiti i neće više raditi gluposti. Njemu trebaju obaveze, kao i drugima."

Obaveze? Da.. Ako do kraja života odlučim da ćemo moj muž i ja biti jedini članovi naše male obitelji u očima dušebrižnika ili ljudi koji razmišljaju poput te kako ona za sebe voli reći suvremene Amerikanke, uvijek ćemo biti kao neki "krnji par", "krnja obitelj".. Jer kako bi slučajno moglo i doći u obzir to da smo si sami dovoljni (a nekad možda i previše)? Biti ćemo par "bez obaveza".

I kao drugo i najvažnije: poistovijetiti dijete s obavezom. Da, shvaćam da je to velika odgovornost, ali izvaliti to "da će joj brak spasiti obaveza poput djeteta" meni je sumanuta. Kao i to da "upravo raditi na djetetu znači rad na braku".
Nisam na žalost samo jednom čula tu čarobnu žensku rečenicu "Njemu trebaju obaveze, kad dođe obitelj ima da se uozbilji." .. kvragu sve. Pa nikad ne bih htjela da mom mužu/dečku nakalemim na vrat milijun "obaveza", a opet možda sam ipak toliko romantična da dijete ne bih mogla nazvati jednako kao što nazivam račun za smeće ili vodu: obavezom.

I dok većina žena eto radi na svom braku konkretnim metodama (djeca, nove kuće, stanovi, auta i ostali popratne partinencije tj metodom "obaveza") ja se, slažući s njima u tome da je rad neophodan ne slažem s vrstom rada.

Ležati i pričati o stvarima koje nam padnu na pamet, nekad i par sati analizirati možda neku banalnost (ne banalnost tipa "zašto si mami rekao da sam ja umorna pa me ona zvala i pitala jer mi treba pomoći čuvati dijete...što ti misliš, ona će misliti da sam ja nesposobna!!!) nego banalnost poput nekog sna, poput neke rečenice iz knjige. Raspravljati o tome što nekoga muči u dubini duše, moći si reći najcrnije slutnje i strahove bez straha da će te suprotna strana gledati kao da si pao s Marsa, pustiti da se ono najskrivenije u nama otkači... prepustiti se totalno toj drugoj strani (ne volim ono o "polovicama") pa ako ćete i na milost i nemilost.. dopustiti da vidi sve do u detalja kakvi ste i da vam se on isto tako preda do zadnjeg...i onda, hej, ko vas voli skroz razotkirvenog (o celulitu nekom drugom prilikom, stvari su ovdje puno dublje :-) ...uh to je fantastičan osjećaj.

Ja čim osjetim da mi nije ugodno o nečemu pričati.. meni je to oodmah znak da postoji problem. I želim vidjeti zašto je tome tako isti tren, nema vremena za čekanje. Dok ću recimo pustiti mašinu za suđe da stoji pokvarena po godine i više. ne sekira me ni prašina, ne sekiraju me pločice, meni treba emotivno biti udobno. Ja moram znati ako nešto nije dobro i želim da mi se kaže, želim zamaltati svaku rupu na duši mog dragog ako postoji, a nekad vidim da neke stvari trebam ostaviti da stoje ako nisu za nas pogubne.. pa nisam opsesivka niti control freak da se diram baš u svaki moment duše/mozga, postoje i takve stvari u nama koje ostaju samo stvarima jednog od nas. I koje druga osoba možda može podijeliti s nekom prijateljicom i prijateljem.
(Zato postoje i drugi ljudi u priči osim bračnih partnera.)

Raditi na nama. Na tome da se zadrži bliskost. (A ne raditi na obavezama).
Raditi iz dana u dan.
Raditi ne zato jer je to društveno poželjno nego jer voliš :-)


Post je objavljen 21.07.2010. u 17:26 sati.