Intervencija
Pet
Gradonačelnik prvi uđe u prostoriju za zastanke, a odmah za njim uđu i ostali, pozvani i nepozvani. Gradonačelnik uopće ne obrati pažnju na to, kao da je navikao na sastancima u Vijećnici vidjeti i nepoznata lica. Kad se okrenuo, pozvavši sa sobom Dadu i Jerka, svi oko njih koji su čuli Gradonačelnikov poziv da razgovor nastave u klimatiziranoj prostoriji Vijećnice, krenu za njima. Kao da je Gradonačelnik i njih pozvao. Poznat po naprasitosti, sad je svojom neuobičajenom blagošću ostavljao čudan dojam. Ljudi su to napola šapućući komentirali. Gradonačelnik ih je, naravno, čuo, ali nije mario. Nekako ga nije bila briga što govore o njemu.
- Sjednite, gospodo - prijateljski reče. - Da razmislimo što ćemo dalje.
- Moj je čovjek dao sve od sebe – osjeti se pozvanim da reče Jerko, pa se i sam iznenadi. – Svi ste vidjeli, zar ne?
- Jesmo - prizna Dado. - Što sad, gospodine Gradonačelniče?
- Neka me vrag odnese, ako znam - odgovori Gradonačelnik na njihovo zaprepaštenje: bilo je to prvi put u Gradonačelnikovoj karijeri da je priznao takvog što.
- Možda veća, jača dizalica? - predloži Dado.
- Možemo pokušati - pomirljivo reče Jerko.
- Ne vjerujete u uspjeh? – upita ga Gradonačelnik.
- Ne znam, gospodine Gradonačelniče. Nekako sumnjam u uspjeh.
- Zašto?
- Ne znam.
- Mnogo toga ne znate - reče smijući se Gradonačelnik: svi u prostoriji se pomirljivo osmjehnu. – Netko će valjda i za ovo pronaći rješenje.
- Zašto uopće maknuti tu stvar? - upita netko glasno.
- Tko ste vi? - upita ga Gradonačelnik.
- Marijan Mraz - odgovori čovjek tridesetih godina crne kose i crnih blagih očiju, ustane sa stolice na koju je tek sjeo. - Novinar.
- Ah, novinar - promrmlja Gradonačelnik. - Ništa se ne može događati bez vas. Nažalost.
Svi se u prostoriji nasmiju, jer bilo je svima jasno kako je primjedba rečena u savršenom duhu prijateljstva. Nimalo zlobe nije bilo u njoj.
- Uskoro će dvanaest sati - primijeti tajnica Gradonačelnika, visoka i lijepa i mlada, naginjući se prema Gradonačelniku.
- Pa što onda? - upita on.
- Tražili su da ih izvijestite u podne.
- Izvijestim? - upita Gradonačelnik. - Tko je tražio?
- Gospodine Gradonačelniče! - uzvikne prijekorno tajnica. - Pa niste valjda zaboravili na zahtjev iz Glavnog grada?
- Ah to ... - promrmlja Gradonačelnik prisjetivši se naređenja kojeg je primio prije nekoliko sati iz Glavnog grada. - Neka čekaju. Što si umišljaju? Da možemo problem riješiti dok zapucketaš prstima?
- Imamo li uopće problem? - upita novinar Mraz.
- Kako to mislite? - zbunjeno upita Gradonačelnik.
- Pa, gospodine Gradonačelniče, dovoljno je pogledati kroz prozor i baciti pogled na ljude oko monolita - reče novinar ponovo ustajući i rukom pokazujući na zatvorene prozore: klima-uređaji tiho su preli i rashlađivali zrak. - Ljudi su sretni, smireni. Vole monolit.
- Čudno je, ali moram priznati da je tako - reče Jerko: sjeti se osmjeha na licima oko sebe, kad je postalo jasno kako ne mogu ukloniti monolit. - Čak se ni ja nisam naljutio zbog neuspješnog pokušaja pomicanja te stvari.
- Mislite ... - tiho upita Gradonačelnik.
- To je sasvim sigurno - reče novinar. - Djeluje na ljude. Monolit na neki način djeluje na ljude. Na nas!
- Čini ljude blagim - umiješa se u razgovor i Dado, nadzornik "Parkova, nasada i čistoće", a licem mu treperio osmjeh. - Eto i vi, gospodine Gradonačelniče ...
- Što ja? - uskoči pitanjem Gradonačelnik.
- Pa, gospodine - odgovori s osmjehom Dado - svi u gradu znaju kako niste baš skloni raspravljanju.
- Hoćete reći da sam autokrat?
- Eto, vidite - izbjegne pitanje Dado. - Niste se čak ni namrštili. Nema ljutnje.
- I mislite da je to zbog monolita? - upita Gradonačelnik. - Zbog njegove prisutnosti?
- Ja ne vidim neki drugi razlog - polako i razgovijetno reče novinar Mraz. -A vi, gospodine Gradonačelniče?
Jutro se polako odmatalo, podne se približavalo, postajalo je sve toplije, sunce je sve jače pržilo, ali kao da to nikom nije smetalo. Ljudi su brisali znoj sa zažarenih, ali i savršeno smirenih lica. Nitko se nije uzrujavao, nitko nije psovao vrućinu, nitko se nije žalio. Usprkos pakleno vrućem danu, rijeke su se ljudi slijevale prema centru grada, gradskoj glavnoj šetnici, prema monolitu. Vijest o čudnoj pojavi usmeno se brzinom munje proširila gradom. U devet je sati bilo objavljeno i sa lokalnog radija. Zatim je vijest o monolitu ponavljana svakog sata. Svi koji nisu bili sputani poslom ili nekom drugom obavezom, hodali su prema centru grada u želji vidjeti, dotaknuti monolit.
( sutra novi nastavak ... )
Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 19.07.2010. u 13:26 sati.