(s druge strane dijaloga)
Gledam te.
Nešto mi dugo, predugo stojiš na toj nekoj čudnoj stanici.
Ako si toliko zavedena zagrljajem sadašnjosti, zašto se onda uporno naslanjaš na prozore od snova, spuštajući krišom zanosne stihove i note u kapljice mog pogleda?
Pratim te.
Pod krinkom nasmijanog lupeža, sipajući neke obične riječi u prazne priče, nemoćan da ti šapnem svoje prave misli...
Prolazi vrijeme.
Čekam te.
Kradu mi te slutnje stvarnosti.
Znam, ostati ćeš.
Zauvijek.
Na toj stanici.
Post je objavljen 17.07.2010. u 13:11 sati.