Uvijek sam smatrao da je ljeto idealno vrijeme da se preskoči povijest. Dosta je povijesti i politici da talambasa 9 mjeseci u godini, neka onda tri mjeseca hibernira, u periodu kad se maže tekuća pašteta na kruh uz paradajz, čitaju Zagor i Dylan Dog kupljeni u kompletu po 3, bućka u moru te pokraj omiljenog otočkog zidića, na užas tete u dućanu, vadi piva na najdubljem mjestu u frižideru, naravno ona najhladnija, dok se sve prethodne povade na pod, pa onda opet postepeno vraćaju. Nema do zidićke rutine.
Ljeto bi trebalo biti kao školski praznici za stare omudine, beskonačno duga čik pauza od gluposti.
Ali, eto, nekad se dogodi da umjesto "sezone kiselih krastavaca" dobijemo i "sezonu svježih"(btw ko smisli tu blesavu sintagmu, pa tko normalan po ljeti jede kisele krastavce???).
U vrućem nam se rodnom gradu opet talasa ako ne povijest, onda bar onako historija u džepnom izdanju.
I neka je malo provrio asfalt, još malo pa će se lijepiti za đon tenisica. Možda nije osamšezdeset, ali ni "slučaj Varšavska" nije za baciti, kad smo već propustili povijesnu priliku da tamo protestiramo protiv ulaska u NATO pakt.
E sad s obzirom da sam ja ipak samo salonski ljevičar i novozagrebački partibrejker s ruba grada (a Novi Zagreb ionako "autohtoni" purgeri s cvijetom u zapućku ni ne priznaju kao dio grada- je pa tam su donedavno još pasle kravice, a ljudi gacali u blatu kak u Kolarovoj Brezi, kaj ne?) ostat ću ipak na sigurnoj udaljenosti i u klimatiziranom stanu, svađajući se uglavnom s televizirom, kako već svi pošteni kućni buntovnici rade te skoro glasno podržati prosvijede, onako u stilu "hvali prosvijede drž se birca".
No ipak eto da konkretnije da izrazim zašto podržavam prosvjednike i zašto ih, eto bar ovako, umjesto prvolinijaški, blogovski bodrim(nije da imaju neke koristi od mene, al ono čujte deca s vama sam, kaj sad).
Eto samo da istaknem nekoliko važnih sindroma koje uočih- vezanih uz prosvjed.
Sindrom: Prosvjed u kratkim hlačicama
Zadnjih dana neki novinski naslovi dreče kako se istarski župan pojavio na onom nekom kukuriku sastanku u kratkim hlačicama te da je to upravo škandalozno, jer kao pošteni političar koji drži do sebe, nemre hodat okolo golih nogu. Onda se još javio Milan Ivkošić koji kaže kako kratke hlačice čovjek smije nositi samo na plažu ili u sobi, a Jakovčić bi ih čak uveo u, ma pomislite jake li institucije,- Banske dvore. Istina je doduše da ja ne bih volio vidjet Milana Ivkošića u kratkim hlačama, ali to je zbog toga što ne bih volio Milana Ivkošića vidjeti igdje čak ni skroz obučenog.
No pustimo sad Jakovčića kao i onog retardiranog zaštitara koji me onomad nije pustio u trofrtaljakama u gruntovnicu (kao što mu tad rekoh na to- baš mi je drago da imaš tako kreativan i dobro plaćen posao), što se tiče pak prosvjednika tiče, nitko se u njihovom slučaju nije previše osvrnuo na njihov upravo takav casual ljetni outfit. A on je zapravo najindikativniji, ljudi u sandalama, majicama na bendove ili no name krpama(marka kloš), došli u bermudama i mirno zasjeli na asfalt. Obični svakodnevni ljudi koji inače idu u dućane po jogurt i žemlju, voze jeftinjak biciklete i nehajno plahutare po gradu, a ne seru u klonji u Esplanadi, ne idu na evente i partije i nisu sudionici ispraznog snobovskog preseravanja po novinama ala ŽŽ i ne piju buteljke od 800 kn.
I tako ti oni zasjeli na asfalt u robi s trešnjevačkog placa, kad li eto došli drotovi u punoj ratnoj spremi, s nekoliko marica, kao da se radi u najmanju ruku o cijeloj četi čečenskih žena omotanih s par redova dinamita ili o ETI s onim crnim potkapama i strojnicama, a ne o ekipi koja izgleda da upravo ide na posljepodovno kupanje na šodericu.
Pa ih pokupili o odvukli na drugo mjesto, jer bermudska ekipa ruši ustavni poredak. I sad ti budi casual obučen na ljetnoj žegi. Nema labavo.
Sindrom: To su sve neradnici lijena bagra
Protivnici prosvjeda kao glavni argument uvijek potežu ono izlizano: To je sve neradnička banda(žuti,zeleni i crveni đavli), jer da nije, ne bi imala tamo vremena ćubit po cijele dane. Ili - tko njih plaća i instrumentalizira, tu svu bandierra rossa bandu. I na koncu zašto spriječavaju poštene ljude da rade svoj posao i zarađuju plaću
Iskreno ja ne znam otkud prosvjednicima toliko vremena, i ja bi volio da ga imam više, neki uistinu možda ništa ne rade( što samo po sebi i nije najveće zlo, uostalom što je tu čudno u zemlji s 400.000 tisuća nezaposlenih???), neki su valjda studoši, neki slobodni umjetnici, neki protestiraju iza ili prije posla, neki su na godišnjem, no ovi koji se na njih obrušavaju ispadaju da su u najmanju ruku trudbenici koji rade 14 sati prebacujući normu i ne stignu se za to vrijeme ni popišat pa onda tako jadni gledaju ove prljave neotasance u kratkim hlačama(za duže nemaju jer kao što smo rekli -nisu zaposleni) koji gube dane ljubeći asfalt.
Pa sad sve da i to i jest tako onda nek se upitaju kakav je to život u kojem ti je takvo hrmbanje normalno, i zašto bi stalno trebalo sluganski šutjeti, ako je vama dobro(a očigledno nije) pustite one koji se imaju potrebu bunit da se legitimno bune.
Ja sam iskreno rekao da ne idem na prosvjede jer sam uglavnom komformist, ali to ne znači da su ti ljudi tamo neradnici i protuhe. Protuhe su oni koji su omogućili da par gramivih i nekulturnih fićfićira zgrabi neku lovu, pa se uzajmano pokrivaju, a ovi pak misle su tim što imaju 300 ljudi na plaći veliki altruisti i rade svijetu neku veliku uslugu. Kao da bi svjetska ekonomija fućnula da propadne Hototov usrani projekt. Ma možeš misliti.
Tako se, među inim, danas u Večernjaku, raspričala neka mlada dama s plavom kosom do poda i radničkim šljemom,a koja je kao neka inžinjerka u sklopu Horvatinčićevog tima, doslovno kak ona ne može razumjeti tu bagru koja protestira jer evo vidite kako je ona uspješna, zaposlena, obrazovana i još naporno radi.
I šta bi mi sad trebali svršavati od sreće na tu činjenicu. Savršeno me boli kurac za tvoju diplomu, stručnost i naporan rad. Eto. Ne radi se o tebi i tvojoj plaćici nego o tvom gazdi načinu i na koji je došao do toga da kopa grad, tamo gdje ne bi smio.
To nas već stavlja na sljedeći..
Sindrom: Mi samo radimo svoj posao
A kojeg se unisono drže šljakeri i drotovi. O šljakerima smo sve rekli -oni su plaćeni da kopaju, pa i kopaju što drugo, nije problem u njima i njihovim bagerima, nego valjda u onima ko ih je tu doveo. A drotovi ko drotovi oni otkad je svijeta i vijeka uvijek rade svoj posao, uostalom kad su oni bili poznati po nekoj velikoj kolektivnoj pameti? Ako ti kažu tuci a ti tuci, ako ti kažu hapsi a ti hapsi, ako ti kažu kuš pri tome- a ti budi kuš.
A to im je mogao narediti samo glavni drot iliti prvi pendrek države. A taj , tko god bio, od Staneta Dolanca do Tomaža Pandura, je oduvijek bio u svim sustavima i državama samo jedno- sluga režima. A zašto isti taj režim želi kratkohlačaše odvesti s mjesta A maricom na točku B već je druga i ne baš jednostavna priča. Naravno, da bi se to režimu mogli obiti u glavu, ali malo to ima veze s murijom. Uostalom koliiko sam vidio nisu bili naročito grubi, ja ionako mislim da je tek njima živa tlaka što se moraju gombati s nekim ko osice dosadnim glumicama i casual anarhistima s 20 lipa u džepu, nego npr. patrolirati po mirnim i pitomim Dugavama i popiti limunadu na karju smjene. I to još za onaj čemer od plaće.
A svi uvijek samo ionako rade svoj posao. Radili su to i čuvari u koncentracionom logoru i to revno. Rade ga i konrolori u tramvaju i izbacivači u disko klubovima. Svi mi radimo svoje poslove, samo su neki usraniji od drugih.
Sindrom: Svita Franje Tahija ili stoka sitnog zuba
Tamo u počecima ove naše državnosti, za koju se poslije ispostavilo da ionako ne znamo što bi smo zapravo s njom, neko od glavatih prvoboraca ranog HDZ-a, mislim čak Đodan, rekao je u nekom povijesnom osvrtu u govoru u saboru "da je pobuna Matije Gubeca bila pobuna protiv legalne hrvatske vlasti", koju je valjda predstavljao Franjo Tahi.
E taj sindrom tahiještine mi najčešće pada na pamet u ovim silnim pro et contra raspravama oko Varšavske, a pogotovo u komentarima na Internetu. Naime većina pobornika Horvatinčićevog projekta doživljava njegove protivnike kao neke uzurpatore privatnog vlasništva koji valjda žele oteti HotoTahiju njegovu teško stečenu imovinu. Meni je sasvim jasno da netko njegovu rampu i to što će sagraditi nekakav odurni shoping centar može smatrati nečim dobrim za grad, uostalom i Indijanci su prodali Manhattan za par šarenih kamenčića, pa što i mi ne bi grad vizionarima staklenih izoga. Glavno da se preurede štakornjaci i pobacaju stari bakini kredenci iz stanova u centru u kojima ionako živi bagra koja ga nije ni zaslužila.
Strogo tehnički gledano i napad na pravog Tahija je bio napad na privatno vlasništvo. A i Tahi je, ako je vjerovati Mimičinom filmu imao cijelu vojsku plaćenika iza sebe, ali još važnije dvorsku kamarilu, one koji su mu pljeskali, dvorske ljude u šarenim kapicama koje su ga zabavljale, sluge pokorne, konjušare i lakeje. Ne bih se ja koristio onom izlizanom metaforom, tako omiljenom našim istočnim susjedima, o bečkim konjušarima, ali nekad mi se čini da taj mentalitet uistinu teško izlazi iz nas. Biti poslušan, pokoran, manji od makova zrna i diviti se čovjeku koje je zaradio neku paru i njegovom mercedesu- stari dobri gastarbajterski sindrom.
Uostalom puno je lakše biti Tahijev skupljač poreza, nego Gubecov gladni ratnik s vilama. Ma dobro, sve su te metafore jako nategnute, ali ako jedna me činjenica jako bude u oči.
Znate li po kojem povijesnom liku je nazvano najviše ulica i trgova u Hrvatskoj? Po Matiji Gubcu naravno. A koliko je ih je nazvano po Tahiju. Nijedna osim ako mi nije što promaklo, možda na Kozari Boku? No usprkos tome mi danas simbolički dozvoljamo da nam novovjeki tahiji grade spomenike samom sebi, zaboravljajući da smo se Gubecu sve te godine divili baš zato što iako rođen kao kmet, odbio umrijeti kao kmet.
I zato su mi drage apsolutno sve demonstracije koje su između ostalog pobjeda nad kmetovskim i sluganskim mentalitetom. A novopečeni ljubitelji Tahija neka mu samo ljube noge, zato što će sagraditi svoj privatni luna-park, a njih nagraditi izlogom jeftinih slatkiša.
I nešto za kraj
Ja znam za dva dosadašnja Horvatinčićeva projekta. Onaj jezivi neboder u Savskoj koji je pojeo pola ceste, pa je sad tamo između ostalog gotovo nemoguće da mi pješačka govna tamo prijeđemo cestu i onaj geto pored Sv. Nedjelje koji izgleda kao pionirski grad za niže službenike korporacije za proizvodnju glinenih golubova.
Ne znam što kaže struka, ali ja takvom čovjeku ne bi dao ni da mi uredi ostavu za metle, a kamoli centar grada. Nažalost stari cvjetnjak su već odvano unakazali slični (ili isti) arhitekti duha, pa je ovaj projekt samo zadnji žalosni čavao u lijes nekoj skroz drugoj ideji grada.
I ne ulazeći u pravno-političke finese vezane za ovaj slučaj ja sam ipak duboko "varšaviziran". Doduše na sigurnoj udaljenosti, s ove strane kompjuterskog zaslona i s ponekom upućenom psovkom TV-u za vrijeme vijesti(koji to stoički podnosi), ali ću ipak povikati "Kad srce kaže ljeto-kaže Varšavska".
I sad će zlobnici reć, s punim pravom, sad tu pišeš pod klimom, a onda ćeš za dva tjedna otići na more i uz pivicu u hladu navijati za prosvjednike i tjerati socijalnu pravdu sa sigurne udaljenosti.
Istina, ali bar kad jednom pobijedite, ovaj post će vas podsjetiti da sam ja bio na vašoj strani kad je trebalo!!!
Post je objavljen 17.07.2010. u 13:10 sati.