Napetost i nesigurnost koju sam ipak, usprkos čvrstoći i hrabrosti osjećala prošli su.
Promocija knjige NEKA MI SUDI HRVATSKA A NE HRVATSKO PRAVOSUĐE iza mene je. Gosti su se skupili već oko 18 sati. Ležerno smo popili kavicu, opušteno popričali i čekali početak promocije. Dan kao stvoren za moju knjigu, korak dalje održavao se prosvjed, u Varšavskoj i nekako smo se nadopunili, oni sa svojim nastojanjima, ja sa svojim. Ni malo nisam bila ljubomorna što sam s njima podijelila "svojih pet minuta".
Prvi dodir s javnošću uspješno je svladan, prijatelji, gosti, moji najbliži - oni koji me poznaju, kao i oni koji me do sad nisu upoznali ali su ipak došli, shvatili su što sam željela postići knjigom. Pružili su mi punu podršku, kakvu još nikad nisam doživjela i na tome im jedno veliko hvala. Hvala i mojim gostima, profesoru Marijanu Boršiću koji je tako lijepo ispričao svoj dio, i pročitao dijelove iz knjige i tri pjesme.
Hvala i gospodinu Željku Knapiću kojem nije lako istupiti i pričati o svemu što ga tišti, jer je i sam prošao težak križni put, i ne znam na kojoj je sad postaji, ili je došao negdje na kraj svoje teške patnje. No, svi mi, koji smo prošli sličnu situaciju teško da ćemo na kraju našeg križnog puta doživjeti Uskrsnuće, jer odgovorne osobe još uvijek "spavaju" i "ne čuju naše vapaje".
Moja draga prijateljica Ana Pokrivač, kojoj se divim zbog njezinih kvaliteta, njezine predivne duše i njezine hrabrosti, tako je lijepo održala govor da bih i sada najradije zaplakala kad se prisjetim njezinih riječi.
Iskrena zahvala i gdji Jasni Kovačević koja se zaista potrudila da u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović, gdje se održala promocija, sve prodje u najboljem redu i da ugođaj bude savršen.
Jos jednom se zahvaljujem i svima drugima koji su osjetili želju i potrebu da dodju i da ovaj trenutak radosti i hrabrosti podijele sa mnom, kao i svim mojim prijateljima koji su i u dobru i u zlu bili uz mene, Jasna, njezin sin Ivan Antolić koji je pogodivši moje misli i želje načinio prekrasnu naslovnicu na knjizi, a koju smo tako vjerno preslikali na majice koje smo poklonili prisutnima.
Na početku promocije rekla sam par riječi o sebi, kako bi me svi bolje upoznali. Pa evo, jedan dio napisati ću i ovdje.....
Rođena sam u Zagrebu, u radničkoj obitelji, i od malena naučena poštenom životu. Vrlo mlada sam se udala i sa mužem se preselila u Njemačku, gdje smo neko vrijeme živjeli, a potom smo odlučili da se ja radi djece i njihovog školovanja trebam vratiti u domovinu, a suprug je ostao raditi u Njemačkoj.
Kako nikad nisam bila smirenog duha, već veoma poduzetna i ambiciozna, uz odgoj djece i kućanske poslove, tražila sam neprekidno nove poslove, a uz put sam se i neprekidno usavršavala i učila.
Volim učiti, i ništa mi nije teško, pa mi nakon rada u državnoj službi tj. u Hrvatskim željeznicama nije bilo teško naučiti poslove oko vođenja pilane, gdje sam počela raditi.
Ubrzo sam radno mjesto komercijaliste zamijenila radnim mjestom direktora, a tvrtka koju sam vodila je svakim danom sve više rasla i napredovala, zapošljavajući 36 zaposlenih. Uvidjevši da su tvrtki potrebna sredstva za poboljšanje tehnologije kojom bi se povećao i proizvodni kapacitet, bez razmišljanja sam svu obiteljsku ušteđevinu uložila u poduzeće, čvrsto vjerujući da mi je to najbolji potez u životu.
Voljela sam, i još uvijek volim proizvodnju. Uživala sam gledajući kako se iz nezgrapne i neugledne sirovine, preradom proizvede predivan, kvalitetan i koristan proizvod. Bila sam ponosna majka, ponosna poduzetnica, smatrajući da sam na oba područja dala najbolje od sebe.
A onda, odjednom, poput kule od pijeska pod malo jačom olujom sve se srušilo.
Nikad ne bih ni sanjala da jednog čovjeka mogu stići tolike nevolje i nepogode. U samo jednom jedinom trenutku više ništa nije bilo jednako i preda mnom se našlo niz nerješivih zadataka koji sigurno nisu spadali u poduzetništvo već u borbu za puko preživljavanje. O svemu ostalom i o uzrocima koji su izazvali borbu piše u knjizi.
Na sreću, rođeni sam borac, jer da nisam, sad bih bila samo uspomena u sjećanjima mojih najmilijih i ponekog prijatelja. Gotovo sam sigurna da bi rijetko tko mogao proživjeti sve što sam ja proživjela i da bi rijetko tko našao snage za nove pothvate i poslove. Snagu koju sam imala dala mi je moja obitelj, ljudi koji su u mene vjerovali, i činjenica da se nikad nisam osjećala sama. Uvijek sam osjećala zaštitu Neba, jer svaki put kad bi se preda mnom našao nerješivi problem ili nepredviđena podvala za koju gotovo da i nije bilo izgleda da ju premostim, jednostavno sam zastala, razmislila i pronašla način kako problem riješiti.
Puno sam očekivala od našeg pravosuđa. Gotovo sve nade sam položila u zakonitost postupka, i bila sam sigurna da kad cjelokupni spisi dođu pred Županijski sud da će se sve rasplesti i da ću ja konačno pronaći dugo iščekivani mir. Očekivala sam promptnu rekakciju Vrhovnog suda i Ministarstva pravosuđa, kao i Ministarstva unutarnjih poslova na krivotvorenje službene isprave kojom su nepovratno izgubljena radna mjesta, imovina, novac, zdravlje i uništene brojne ljudske sudbine.....Na žalost, prevarila sam se.
Sudovi jesu donijeli rješenja u moju korist, tj. u korist mog poduzeća, no niži sud nije ih proveo, dok Državno sudbeno vijeće nije pokrenulo postupak za ispitivanje odgovornosti predsjednika suda koji je odgovoran za sve opisano, takodjer i državni odvjetnik koji je o svemu tome obaviješten više od pet puta, podnescima na koje gotovo nikada ne stižu odgovori, tako da moj križni put traje već punih deset godina. Štoviše, čak i svoja vlastita rješenja Općinski sud u Dugom Selu drži neprovedena.... iako su pravomoćna još od 2000 godine.....
Moja osobna arhiva, koju sam zbog zaštite sebe i svoje djece umnožila i ovjerila kod javnog bilježnika (što je iziskivalo ogromne dodatne troškove) i pohranila na sigurnom mjestu, veća je nego arhiva nekog odvjetničkog ureda, a gotovo sam sigurna da bih po broju povratnica mogla ući u Guinesovu knjigu rekorda.
Takodjer i dopisa koje sam slala Ministarstvima, Općinskom državnom odvjetništvu, Glavnom državnom odvjetniku gospodinu Bajiću, MUP-u, premijeru, predsjedniku Države, svima.... Troškove već odavno ne zbrajam....Nekad davno, ponudili su mi da snimim o svemu dokumentarni film..... Tada sam još vjerovala u pravdu i pravosuđe pa sam odbila.
Sad sam sigurna da sve scene mog životnog filmskog scenarija ne bi stale niti u više od dvjesto serija nekakve sapunice, a sve što proživljavam iz tragedije je već prešlo u komediju, jer sam se čak i ja naučila smijati silnoj upornosti kojom institucije koje trebaju provoditi zakone pokušavaju zaštititi nezakonitosti predsjednika suda i svoj vlastiti interes.
Sama Tužba Europskom sudu u Strasburgu iziskivala je više od mjesec dana danonoćnog rada jer su na četrdeset stranica gusto pisanog teksta izložene samo činjenice na kojima se temelji povreda ljudskih prava utemeljenih na Konvenciji o zaštiti ljudskih prava, i Općoj deklaraciji o ljudskim pravima.
Uz tužbu, priloženo je i sedamsto stranica priloga, pravomoćnih sudskih rješenja prikupljenih kroz ovih deset godina. Njih oko dvjesto različitih. Ne zbrajam više troškove sudskih pristojbi, odvjetničke troškove ni takse, ne zbrajam više ni dane, mjesece, godine.....
Jednostavno se borim i puštam rijeci da teče.... da nosi svojim tokom.... jer na kraju svake rijeke je more......... a na kraju svakog mračnog tunela je svjetlo .....to sigurno znam.
Post je objavljen 16.07.2010. u 20:10 sati.