Ujutro sam se digla i malo promislila,dali stvarno trebam stojati u ovom tjelu i pokušati voditi život.
Prijateljica mi govori da emocionalno imam 15 godina ali da sam u tjelu 12-godišnje djevojčice.
Nemogu ja tu ništa...rekla sam joj Bog me tak ostavio. Hm... nekada stvarno požellim biti negdje drugdje i pokušati da
odredim svoj cilj,no nemogu...Kada me netko pita jesam li ti prijatelj ja kažem da ali u ovom životu.
Dali imam drugi imam u mojim mislila,sve je perfektno do zadnjeg detalja. Znači nema rastavljenih
roditelja,nema strica koji mora mjenjati mjesto moga tate,nema ničeg naopako.Škola i prijatelji
normalni znači nema djetinjastog razreda mislim najgori razred generacije. Najbolja prijateljica,koju imam
to je jedino u redu u životu. Znači sve normalno.
Što sam spominjala....
Eh da...Nekad u mojim mislima ide sve tako perektno i lagano,ali neee,moj život je bullshit i eto došlo je da i ja jednom imam
mizerni dan ili mizerni sat ili mizernu godinu kao ovu..Sve u fucking periodu i sada bi trebala sedmi a ne šesti trebala sam..ali ne ja sam krenula sa osam godina
u školu i ja sada trebam sjediti u ovom tjelu i čekati da fino završim i taj fucking razred...Nemam više ništa za pisat samo da je sve sranje...I to je to... Znači totalna pogreška su moje emocije...
Nemam više ništa da pišem samo hvala na komentarima.
Post je objavljen 16.07.2010. u 16:02 sati.