Danas, odmah nakon posla, unatoč tome što je žarilo na + 35, odlučih otići do moje stare kuće, koja je svega par kilometara od mjesta gdje radim i zaliti cvijeće koje raste u teglama na stepenicama ispred ulaza, koje je na svu sreću, već nakon podneva u potpunoj popodnevnoj hladovini.
Ovaj put nisam baš nikamo previše žurila kao što inače žurim, pa odšetah lagano do zadnjeg dijela dvorišta od kud se pruža pogled na kilometre i kilometre nepregledne ravnice, pogled na kojem bi mi zasigurno pozavidjela većina Vas koja živi u gradu. Taj je pogled prije dvadesetak i nešto godina bio još ljepši, jasniji i dalekosežniji, u vrijeme dok su ljudi obrađivali zemlju, kosili livade, sijali žito, za razliku od danas kad je većina parcela zarasla u korov i raslinje. Sjetih se kako sam u to vrijeme često znala s dalekozorom u ruci promatrati što moji roditelji rade u polju, iako su ponekad bili i 2 km dalje od mene, odnosno da li je sijeno već natrpano u kola i da li će skoro doći, da bih javila baki da li mora požuriti s ručkom.
Prisjetih se nekoliko ogromnih stogova sa sijenom koje su moji uvijek preko ljeta slagali u donjem dijelu dvorišta, što dalje od ceste, jer kad je u zimi stisnula hladnoća, krave, kojih smo u štali uvijek imali nekoliko, sve su pojele. Prisjetih se brojne živadi, od kokica, pijetla koji me uvijek jutrima budio i po čijem sam kukurikanju znala da dolazi jutro, iako je vani još bila duboka noć. Zapravo, tako mi je još svježe sjećanje na dodir čiste, crveno bijele posteljine na mom licu a u ušima kukurikanje pijetlova. Što bih sve dala da ponovno mogu vratiti to vrijeme, taj osjećaj, jer iako i danas živim na selu, toga više nema, moj život sveo se gotovo na gradski, osim ono malo vrta što obrađujem uz kuću.
A danas, u odnosu na ondašnju živost, dvorište moje stare kuće je pustoš. Lipa je već dosta davno ocvala, stari bunar u kojem ionako nema vode stoji pored nje, trava od ove silne vrućine ne raste, kao da je izgorjela. Još jedinu živost svemu daje kukuruz koji je moj muž posadio iza kuće, no ove godine u količini od svega 1 ha, dok je to u nekim prijašnjim godinama bilo u puno većim količinama, u vrijeme dok poljoprivreda u Lijepoj našoj nije dosegnula dno dna na kojem je danas.
S obzirom da se moj crveni autić koji nema klime, iako i nije toliko star, dobro ugrijao na suncu za kratko vrijeme, odlučih kako mi je poći doma.
Vozeći se doma, po vanjskih +35 a u autu je bilo i 10-ak stupnjeva više, osjetih kako su mi ruke mokre od znoja, kako mi je od njih postao mokar i upravljač i kako se znoj u kapljicama cijedi po mojoj bijeloj, laganoj ljetnoj suklnji, u trenu se vratih 40-ak godina unatrag, u jedno ovakvo vruće ljetno popodne, kad još nisam krenula niti u osnovnu školu i kad sam s mamom putovala autobusom u moj rodni grad, udaljen svega 15-ak minuta vožnje od moje stare kuće. Na sebi sam imala laganu ljetnu bijelu haljinicu a ruke su mi se tada već kao djetetu jako znojile a znoj je u kapljama padao na tu moju haljinicu, čiji uzorak tkanja materijala jasno vidim i sad. I onda odjednom kamion koji je jurio ispred mene napravi oblak prašine, poput sivog, prljavog dima koji me obavio i prekinuo me u mojim djetinjim sanjarenjima.
Puno pozdrava do novog posta i ako nemate klimu kao što je nemam ja, pokušajte se ohladiti uz otvoren prozor spavaće sobe.
Post je objavljen 15.07.2010. u 21:45 sati.