Marketing
Intervencija
photo by misko
Intervencija
Jedan
Bilo je nevjerojatno, ali i savršeno istinito: monolit se naprosto stvorio preko noći ispred zgrade Vijećnice. Nitko nije znao kad se tu stvorio, tko ga je postavio. Znali su samo to da je tu i da ga moraju obilaziti.
Po naređenju Gradonačelnika, pozvan je domar Vijećnice i naređeno mu je izmjeriti tajanstveni predmet. Prilikom mjerenja crnog monolita, sakupila se lijepa gomila ljudi i radoznalo promatrala. Monolit je ulijevao strahopoštovanje i ljudi su ga nepovjerljivo i sa radoznalošću gledali. Kako se kočio u svom tajanstvenom crnilu točno na sredini najfrekventnije pješačke ulice u Gradu, gotovo je svaki žitelj grada koji se ranog jutra zatekao na mjestu događanja prošao pored njega i radoznalo ga odmjerio pogledom.
- Koliko? - povikao je jedan radoznali građanin, misleći na visinu monolita kojeg su upravo izmjerili.
- Tri metra i četrnaest centimetara - automatski je odgovorio mjerač, domar Vijećnice. - Točno.
- Pi broj - promrmljao je jedan od promatrača, profesor matematike po zanimanju.
- Što ste rekli? - Gradonačelnik se nagnuo tijelom prema mladom profesoru.
- Pi broj - ponovio je profesor osmjehnuvši. - Pa to svi znamo, zar ne?
Gradonačelnik je odsutno klimnuo i pitao se, koji li mu je konkurent za fotelju podmetnuo ovaj vražji monolit. I zbog čega? Što misli postići s time? Kako to, da baš nitko nije vidio njegovo postavljanje? Jer poprilično je visok i mora biti težak. Čini se da je od neke vrste željeza, a to znači ...
- Udari malo čekićem po njemu - naredi Gradonačelnik čovjeku koji je mjerio monolit i koji je za pojasom nosio čitavu malu priručnu trgovinu alatima. - Da čujemo kako zvuči.
Gomila uzdahne poput nekog velikog organizma, a Gradonačelnik se osmjehne: u centru je pažnje i to mu godi. Još kao klinac, kad je u školi bio predsjednik razreda, volio je osjećaj važnosti koji je dolazio zajedno sa titulom.
Radnik, kojemu je dao zapovijed, a koji je inače radio na održavanju Vijećnice, osmjehne se naređenju, ali ni ne pomisli protusloviti. Poslušno i polako, osjećajući radoznale poglede na sebi i uživajući u njima jer zasjenio je i samog Gradonačelnika, povuče čekić iz utoke koja mu je prianjala uz desno bedro. Podigne ruku u kojoj je držao čekić u zrak i zastane, uživajući u trenutku slave. Zatim lagano, bojeći se da ne ošteti monolit, kucne po njemu.
- Hajde! - reče nestrpljivo Gradonačelnik. - Udari već jednom!
- Jesam.
- Što jesi?
- Udario
- Nisi! - otrese se Gradonačelnik: tko je on da proturječi njemu, Gradonačelniku?
- Jesam - tvrdoglavo ponovi domar. - Kucnuo sam čekićem!
- Da si kucnuo - osmjehujući se nadmoćno reče Gradonačelnik - svi bi čuli. A nismo čuli ništa. Kucni malo jače!
Domar Vijećnice klimne i ovaj put visoko podigne ruku i snažno udari po crnom i tajanstvenom monolitu. Ovog su puta svi radoznali promatrači mogli vidjeti udarac čekića po crnini monolita. Ali nitko nije čuo nikakav zvuk. Ništa. Baš kao da čekićem udario po gomili perja. Nikakav se zvuk nije oteo sa površine monolita. Tajanstveno i prijeteći bezvučno samo je stršio prema plavom nebu.
- Ništa - promuca Gradonačelnik u nevjerici.
- Pa rekao sam - slavodobitno primijeti domar Vijećnice i doda ne mogavši se suzdržati: - Ali niste vjerovali.
- To nisu čista posla - reče jedna sredovječna domaćica i prekriži se: torba, sa kojom se uputila na tržnicu, podrhtavala je u njenim rukama.
- Daj čekić! - zapovijedi Gradonačelnik.
Domar mu bez riječi pruži traženu alatku. Dok je pružao čekić Gradonačelniku, malo je oborio glavu, da mu Gradonačelnik ne ugleda trijumf u očima. Jer domar je znao, kako se Gradonačelnik silno neugodno osjeća i kako tešku i neumoljivu tišinu monolita prima kao udarac svom ponosu.
Gradonačelnik duboko udahne, a veliki mu trbuh zadrhti, pa svom snagom koju je pronašao u sebi, udari čekićem po crnom monolitu. Tišina je glasno odjeknula.
- Ovo je da čovjek ne povjeruje - promrmlja Gradonačelnik. - Da nismo, možda, svi podlegli kolektivnoj psihozi?
- Što to znači? - upita domar.
- Nije važno - reče Gradonačelnik. - Od čega li je ova prokletinja?
- Od neke legure, to je sigurno - reče domar.
Gradonačelnik se još više približi monolitu i pažljivo pruživši ruku pomiluje tajanstveno crnilo.
- Iznenađujuće, je li? - upita domar cereći se i više ni ne trudeći se prikrivati svoje veselje.
- Pa on je topao - sa nevjericom uzvikne Gradonačelnik.
- I sasvim se prijatno čovjek osjeća dok ga dodiruje - dobaci domar.
Okupljeni ljudi u nevjerici su gledali u taj čudan predmet koji se ni od kuda stvorio i slušali napeto Gradonačelnikov razgovor sa domarom, a onda, kao na tajnu i nečujnu zapovijed, svi pohrle prema monolitu i počnu ga dodirivati, gladiti, milovati, kuckati, naslanjati se na toplo crnilo.
- Lakše malo, gospodo! - uzviknuo je Gradonačelnik. - Ne znamo što je ovo i bolje je biti oprezan.
Ali ga nitko nije slušao. Gradonačelnik se po prvi put u svom životu ne naljuti zbog toga što nitko ne obraća pažnju na njegove riječi. Trenutak oklijevajući, naglo se okrene na peti i počne probijati kroz mnoštvo prema Vijećnici. U svom će rashlađenom uredu uz kavu razmisliti o daljnjem djelovanju. Jer nešto mora poduzeti. Ne može ostaviti taj ogromni ... koji god da je vrag, da strši usred najprometnije šetnice u njegovom gradu.
A da podnese ostavku? I brigu prepusti drugima? Još nije mu misao ni završila, a Gradonačelnik shvati što je pomislio i zaprepasti se. Koji mu je vrag? Zar će ga pobijediti nepoznati monolit? Nikad!
Otvarajući vrata svog udobno namještenog i rashlađenog ureda, pomisli kako je to u konačnici ipak svejedno: i pobjeda i poraz. Ništa od toga neće biti važno za nekoliko godina. Ukoliko bi odstupio, mogao bi ...
- Ma što je to sa mnom? - glasno se zapita Gradonačelnik. - Jesam li poludio?
Posegne rukom i zgrčena i odlučna izraza lica, okrene dobro mu poznati broj.
- Pošaljite svoje ljude i uklonite TO ispred moje Vijećnice! – zapovijedi i zavali se u udobnu fotelju. - Što je prije moguće. Ovo ima prioritet. Sve ostalo neka čeka!
Spustivši slušalicu telefona još se dublje zavali u fotelju, očekujući onaj poznati osjećaj zadovoljstva kako ga preplavljuje, jer njegova se riječ sluša. Ali je ovog puta očekivao uzalud. Nije se uzbuđivao zbog toga. Osjećao je mir i zadovoljstvo i poriv da poput Amerikanaca stavi noge na veliki stol ispred sebe, što još nikad prije nije pomislio, pogotovo ne učinio. Ali ga misao nije uplašila, samo ga je zabavljala. Osmjehujući se ni na što nije mislio. Praznina u kojoj je po prvi put u svom životu uživao.
(biti će još....)
Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 15.07.2010. u 13:52 sati.