i tako, krenemo mi lijepo prekjučer ujutro na more
prvo se naravno stariji sin kojeg sam dva puta budila napokon dignuo kad smo već trebali krenuti, pa se onda tuširao, pa je onda nešto usisavao, pa sam ja vrištala daj se već napokon spakiraj kojeg boga sad usisavaš, pa smo onda u dva-tri navrata nosili stvari u auto, pa smo isključili plin, vodu nismo, pojma nemam gdje je i da li postoji glavni ventil u ovom stanu, pa smo napokon i krenuli skoro sat i pol kasnije od planiranog, zašto se ne voziti po vrućini, zašto pitam ja vas, to je baš super
i tako vozimo se mi, i baš si ja razmišljam kako mi auto super ide, kao da mu paše kad je malo natovaren, kofer, dvije torbe, jedno 30 kg knjiga, tri laptopa, troje ljudi, od kojih sam ja nekako opet najteža, nisu uopće fora, sad sam samo najniža ali nisam i najlakša, čudna djeca, imali više kila prije tri godine...i onda ovom mlađem koji je sjedio naprijed, padne čep od cole u ručnu kočnicu, pa ja stanem u dobri da ga probaju izvaditi, popušim cigaretu, odem na wc, čep nemoguće izvaditi i tako krećemo dalje sa čepom kao slijepim putnikom u podnožju kočnice, i krenemo dalje, prebacim u petu, mjenjač izleti, prebacim opet, mjenjač izleti, prebacim treći put i sve ok, mislim si ja, tko zna, možda više ne znam prebaciti u petu
i lijepo se vozimo dalje, sve super, sve pet, kao i uvijek vozači koje gledaš dva kilometra kako se voze iza kamiona, i onda kad ti kreneš preticati ubace se oni s 80, e ovaj put su svi takvi koje uvijek počastim raznim epitetima i dabogda ti valjak za asfalt prešao preko auta s tobom kretenom unutra imali prilike vidjeti i kako ja imam krasan dugačak srednji prst, jebiga, pms
uglavnom, vozimo se mi i razmišljam ja tako kako sam nekako sentimentalno vezana za taj svoj auto, i da ću ga ipak srediti što se srediti treba i da ga neću mijenjati, i vozimo se, i sad si mislim hoću li još jednom stati ili ne, za divno čudo ne moram na wc, ali nekako mi je utrnula noga, pa se ipak odlučim stati još u janjču da se malo protegnem, i tako stanem, malo prošećem, nazovem muža ponovo da smo živi, zdravi i da evo nas za najviše sat vremena
i krenemo mi opet, peta, izleti, peta, izleti, vozim u četvrtoj 100, opet peta, izleti, peta izleti, četvrta, peta, izleti, peta, izleti i jebiga, u četvrtoj 100, 110 do maslenice....mislim da nikad nisam vozila tom brzinom po autoputu, došlo mi je da stanem na pomoćnu traku i da ga gurnem niz nešto, i ode sentimentalna povezanost u bespuća povijesne zbiljnosti, prvo što sam rekla mužu kad sam ušla u dvorište je bilo, kupujem drugi auto čim se vratim s godišnjeg, a onda sam mu objasnila razloge jer mu to nisam htjela reći dok smo putovali jer je poznati paničar i paranoik :D
odoh se sad bućnuti u more, moram priznati da su mi dva dana bez interneta baš pasala, bit će ih i više ;)
Post je objavljen 15.07.2010. u 10:00 sati.