Nakon dugotrajnih priprema, u subotu ujutro konacno smo vlakom krenuli u smjeru Beograda, nikakvih problema nije bilo, iako je vlak vozio prekomjereno dugo.
Prvo i ocigledno je nizi zivotni standard, pa cak i romskog stanovnistva, koje zivi u brvnarama oko pruge kojom se ulazi u Beograd. Nakon toga nas su nas odusevili ostaci "Plavoga voza", koji stoje na ulazu u zeljeznicki kolodvor. Nakon toga smo uzivali u pljeskavici na beogradskom kolodvoru, zakljucili da nam ni ne treba mcdonalds , kad je tu pljeskavica u lepinji za 100 dinara (1euro), a mnogo je ukusnije.
Onda smo se zaputili prema Nisu, i to autobusom njihove lokalne firme, sto je blago podsjecalo na slavnu firmu Krstic, iako sjedala mnogo udobnije djeluju, klijentela je podjednaka. U autobusu se naravno pustala folk glazba (jedini izvodac kojeg sam prepoznao je Djogani), a vozac nije niti jednom stao, sto je malo skratilo voznju. Uglavnom, trajalo je oko tri sata.
Autobusni kolodvor u Nisu, drugom po velicini gradu u Srbiji, je u doista derutnom stanju, pa smo se jedva izvukli. Nakon sentimentalnog trenutka maminog ponovnog susreta sa prijateljicom nakon 20 godina, krenuli smo prema njihovoj kuci autom i tako odmah razgledali dio grada.
S obzirom da smo u gostima kod prijatelja, docekani smo vrlo srdacno, ali svi su potpuno ljubazni, pristojni i gostoljubivi. Nakon vecerice, i pracenje utakmica za 3 .mjesto uputili smo se prema centru Nisa u vecernju setnju kroz anticku tvrdavu Nais, u kojoj je roden i car Konstantin, a danas se tamo odrzavaju razne kulturne manifestacije (mozda odemo i na koncert Olivere Katarine) na ljetnoj pozornici, koja ima dosta mjesta. S tvrdave je inace predivan pogled na rijeku Nisavu, koja kasnije utjece u Juznu Moravu.
Kraj rijeke je lijepo uredena setnica, postoji i kajak - kanu klub, a postoje i mnogi klubovi u kojima se pusta za mene malo cudna glazba - nisam siguran je li techno ili house, ali mladi se okupljaju, a dress code je potpuno isti kao i u zagrebackim klubovima.
Nakon toga smo prosetali do glavnog trga, i pogledali do kraja utakmicu Njemacka - Urugvaj, a onda smo otisli i do spomenika Stevanu Sremcu, cesme, i jedne kaldrme u kojoj su brojni klubovi.
Danas ujutro smo ponovno isli do grada, ali dozivljaj je potpuno drugaciji. Vlakicem smo se provozali po tvrdavi (vlakic nosi ime Ciro), a i trzni centri su radili. Ovdje je sve puno jeftinije. Recimo romani Carlosa R. Zafona su po 750 dinara (50ak kuna), cigarete po 110 dinara u prosjeku.
Osjecam se predivno, a mozes li se uopce osjecati strano kada prolazis glavnom ulicom, a Doris Dragovic pjeva : Malo mi za sricu triba
Post je objavljen 12.07.2010. u 22:52 sati.