Moja mila rodica kaže mi: Ja se čudim da imaš uopće nekoga na blogu. Tko te čita? Preteška si.
A ja se mislim kako je ovo što pišem posve na površini domalog mozga (mislim da ne postoji taj organ)
Stvarno kako bi to izgledalo da čovjek ima nekoliko mozgova (kaže li se mozgova?). Ili recimo nekoliko redova zubi da rastu kao u morskog psa. Jedni ispadnu drugi dođu. Na primjer meni baš sad dobro došao jedan debeli rep na koji se mogu osloniti. Onako kao onaj tronožac na kojem sjede ribići rekreativci, ali ne onaj od metala nego pravi drveni sa kožom. Umjesto štapa dio vlastitog tijela na koji bi se čovjek mogao poduprijeti.
Ili recimo tri oka. Jedan skriven u kosi otraga na glavi ili možda dva sa strane glave da ne moram uvijek sjediti leđima uz zid restorana s mitraljezom pod kaputom ili bježati od koraka koji me prate.
Paranoja naravno.
Čak mi se ta paranoja sviđa. Svijet izgleda sasvim drugačije nego jest. Onako kao u onim serijama gdje zapravo ne znaš tko je živ, a tko mrtav.
Više sam nego sigurna da mi u nekim ulicama, naročito noću, netko puše za vratom. Izbjegavam te ulice. Ježim se, čak kad sam i autu. Ovo govorim vrlo ozbiljno. Nešto se tu događa što mi se ne sviđa.
Dvije su mi se vrlo neobične stvari u životu dogodile za koje mogu sa stopostotnom sigurnošću reći da je istina i samo istina. Ne pričam ih rado, jer budem i samoj sebi neuvjerljiva.
Evo ih, što me košta.
Kao dvanaestogodišnjakinju mama me ja slala privatno na satove engleskog jezika. U školi sam učila francuski.
To poslijepodne , po običaju nisam ništa učila, do te mjere da nisam niti napisala domaći rad, išla sam pokunjena na sat engleskoga. Idem i ovako sama sa sobom govorim: Dragi Bože molim te da prof. ne bude kući. Molim te, molim te uvijek ću vjerovati u tebe pošalji ga, pošalji ga… u Ploče.
Tako jadna pozvonim na vrata. Otvori mi njegova supruga. Kaže : mala T. nema ti danas sata. Prof. … je otišao u Ploče.
A što sad kažete? Ni manje ni više dragi ga Bog poslao u Ploče radi ovog malog stvorenjca kao što sam ja. Jesam li imala izbora? Mislim kasnije odlučiti vjerovati .
Šalu na stranu događaj je istinit, a moja vjera s tim nema nikakve veze.
Drugi događaj: Bila sam već odrasla osoba i majka troje djece. Moja sestra je slavila rođendan. Bila sam pozvana. Pozvonila sam. Ušla sam na vrata dnevnog boravka, zastala i pogledala u sjedalicu , na drugom kraju prostorije, onako modernog izgleda poluokruglu sa jednom punom nogom po sredini i rekla:-Ova vam stolica zar nije nikad pukla? Tog trena kao da je laserom pogođena stolica se razdvojila na dva dijela i složila se.
Sestra me u panici upitala: Što si napravila?
-Ja ništa, kažem i sama iznenađena razvojem događaja.
Ovo je istina i samo istina.
Neću pričati o slutnjama, o snovima koji se ponavljaju, njihovim zamršenim objašnjenjima i slično. Svatko od nas ima ono: pomisliš na nekoga i vidiš ga tog dana ili te nazove na telefon i tome slično.
Jesu li takvi događaji slučajni ili smo mi Europljani (kažem europljani jer istok, a i stari narodi su puno više vjerovali u neke nevidljive i nejasne sile) davno pobjegli u razum da do nas ne dopiru silnice i snaga naše volje. Kažem naše volje ako ni ne vjerujemo u neko više biće.
Napisala sam cijeli roman (objavljen je. o telepatskom komuniciranju čak i drugim ljudskim mogućnostima gdje religija nije toliko bitna- telekineza , levitacija- svašta nešto kako se danas kaže)
Čovjek može puno svojim snagama (pogledajte film Muškarci koji bulje u koze- ima neke blage veze), samo još nije vrijeme za sve ljudske sposobnosti. Nismo zreli. Previše bi zla radili. Nije bezrazložno duh u ovako krhkom tijelu. Ne traje razvoj čovječanstva bezrazložno ovako dugo.
Bože kao da sam ispala iz emisije (meni drage) na rubu znanosti.
Ja vjerujem u čovjeka. Vjerujem da će se uspjeti iskopati iz grešaka koje neprekidno radi od početaka.
Mislim da je izlaz u dobroti. Ajmo ljudi u neki marš za dobrotu. Možemo pjevati i onaj Om. Onako OM, OM, OM- možda se drugačije piše ali nije li to bila ona komunikacija sa vanzemaljcima.
Koja sam ja utopistica, ali danas sam puna dobre volje za razliku i hoću vidjeti samo dobro.
Tome težimo, kaj ne?
Post je objavljen 12.07.2010. u 19:40 sati.