Šetali smo malenim parkom i razgovarali. Opčenito o svojim životim.
„Zašto si se ti uostalom doselio tu?“ – pitala sam ga.
„Roditelji su mi se razveli i sud je odlučio da živim s majkom. Ona je rodom odavde, tako da se odlučila vratiti tu“ – započeo je svoju priču. „Nije mi se baš svidjela odluka, ali nisam imao izbora“
„Više voliš Finsku?“ – pitala sam.
„Pa, zapravo da. Vežu me lijepe uspomene, a i više volim finski koji ovdje nemogu upotrebljavati. Uz to, puno mi je draže vrijeme provoditi s ocem...“
„A znam. Tako je i meni, i ja više volim hrvatski jezik i Hrvatsku iako je mala i primitivna država“ – rekla sam.
„A zašto si se ti doselila tu?“
„Moj tata je inaće rođen tu. Išao je na razmijenu učenika i upoznao je moju mamu, tako da je ostao. Nakon par godina vjenčali su se i dobili dijete. Mog...brata. Zatim i mene.
Bilo mu je samo 11 godina. Doživjeli smo prometnu nesreću. Mi smo preživjeli, ali on nije. Sijećam ga se iako sam bila dosta mala...
Kako bilo, roditelje je sve previše podsijećalo na njega, tako da smo se preselili tu“ – duboko sam udahnula.
Pogledao me, ali nije znao što bi rekao.
„U redu je“ – složila sam nekakav osmijeh.
„Stvarno mi je žao zbog tvog brata“ - rekao je.
„Da, i meni je“
„Nego, imaš još braće i sestara?“ – pitao me.
„Ne, ali mama mi je trudna. Ti?“
„Imam mlađu sestru.“ – nasmijao se.
„O, da. Imat ću i ja. Ne želim niti znati što me čeka“ - i ja sam se nasmijala.
„Zbilja ne želiš“
(...)
Sjedili smo na klupi u parku i nastavili razgovor.
Prešli smo na vedrije teme i bilo nam je poprilično zabavno.
Nikad se nisam toliko ismijala sa nekom osobom i osijećala se tako ugodno.
Došli smo do dijela parka gdje su bile ljuljačke, tobogani i slične sprave. Ja sam naravno sjela na ljuljačku, a on na drvene stepenice tobogana koji se nalazio tik uz ljulju.
Nakon nekoliko minuta ustala sam i sjela do njega.
Sjedili smo i šitjeli kao da smo iskoristili sve teme.
Odjednom smo se zagledali jedno u drugo, ali nismo ništa učinili.
Sviđao mi se, sigurna sam, ali mislila sam da je bolje pričekati.
Bilo je dosta kasno kad smo krenuli prema kući. Otpratio me do ulaznih vrata.
„Bilo mi je prelijepo“ – rekao je.
„Da, i meni“ – Osjetila sam da se crvenim.
„Nadam se da ćemo se još naći.“
„Da.“
Okrenuo se i otišao, a ja sam ušla u kuću i zatvorila vrata za sobom.
***
Ujutro me probudilo zvono mobitela. No krasno pomislila sam. Uzela sam mobitel u ruke i javila se.
Stisnula sam zelenu tipku na tipkovnici, ali zvono je i dalje zvonilo.
Napokon sam shvatila da je to budilica.
Živčano sam tresnula mobitelom o pod.
Zašto zvoni zvonom koji koristim kad me netko zove? I to u...4 sata ujutro!?!
U tom trenutku u sobu je uletjela mama i počela pjevati pjesmicu 'Sretan rođendan'.
„Kako ću te ubit!“ – rekla sam, ali sam se i nasmijala.
Ispjevala je pjemicu, a zatim mi po tisućiti put ispričala priču kako sam se ja rodila.
Nakon toga se vratila u sobu i nastavila sa spavanjem.
Ne znam kako, ali i ja sam ponovo uspijela zaspati.
Probudila sam se negdje oko deset.
Ustala sam i otišla u dnevni boravak gdje mi je mama ponovo ispjevala pjesmicu i ponovno ispričala onu priču.
Tata mi je također čestitao, ali manje uzbuđen. Dali su mi 3 kutijice u kojima su bili pokloni.
Bili su zamotani u Hello Kitty omot i svaki je imao mašnu drugačije boje.
Otvorila sam prvi sa zelenom mašnom i u njemu našla plavi iPod.
Cimnula sam od sreće.
Zatim sam otvorila drugu sa zelenom mašnom. Ona je bila malo veća i kad sam je otvorila našla sam hrpu savršene robe.
U trećoj, sa crvenom mašnom nalazile su se naočale za vid.
Nije neki poseban dar, ali sam ih zbilja trebala.
Na dijelu gdje je bilo staklo, okvir je bio crn, a na drugom dijelu bijel.
Izljubila sam ih zbog darova te otišla u kuhinju napraviti pahuljice.
Pojela sam i nazvala Hayley. Dogovorile smo se naći na igralištu.
Sunce je pržilo, a ja sam hodala po vrelom betonu.
Kad sam došla do igralište, nje još nije bilo. Sjela sam na najviše tribine.
Nakon 10-ak minuta, došla je.
„Sori. Brat me nije puštao, pa sam smišljala izgovor. Rekla sam mu da ću mu dovest Ben10-a“ – nasmijala se, a i ja sam.
„Ma sve ok. Gdje ćemo?“ – pitala sam.
„Mislim da će utakmica ovdje za 10-ak minuta“ – rekla je.
„Aha, ostat ćemo?“ pitala sam.
Već se grupica ljudi poela skupljati na terenu.
„Ako ti se da..“ – namignula mi je.
Znala je da ću ostati radi nje. Njoj se sviđao Mike. Dečko koji je bio godinu stariji od nas. „Mislim da već znaš šta ću reći“
(...)
Utakmica je završila a ja iskreno nisam znala ni tko je igrao, ni tko je pobjedio.
„Ej, idem se ja samo javiti dolje...“ Otrčala je niz tribine.
„Hej“ - začula sam glas do sebe.
Josh je sjedio na klupi pored mene.
„Ej“ – iznenađeno sam rekla. „Nisam te uopče vidjela“
„Ma nema veze. Nego, jesi možda....“ – prekinula ga je Hayley.
„Op, op. Vas dvoje nešto opasno mutite?“ nasmijala se.
„Daa. Baš pričamo kako bi bilo zabavno da se za koji mjesec vjenčamo. Pa znaš ono, djeca i to...“ – sarkastično sam rekla. „Nego, ti si meni nešto počeo govoriti?“ – pitala sam Josha.
„Ma nije bitno“ Složio je nekakav osmijeh.
***
Oko jedan sat došla sam kući. Očito baš na ručak.
„Gdje si ti cijelo jutro?“ – pitao me tata kad sam sjela za stol.
„Vani s Hayley“ – rekla sam stavljajući hranu u tanjur.
„Nije ti palo na pamet da se javiš?“
„Zaboravila sam“
„E pa sljedeći put se potrudi da NE zaboraviš“ – rekao je nekim čudnim tonom koji prije nisam čula od njega.
Samo sam prešla pogledom preko njega i započela s jelom.
--->KRAJ 4. DIJELA<---